Laetril koji se naziva amigdalin ili vitamin B17 je nitrilozid i prouzročio je ludilo u SAD-u 70-ih godina 20. stoljeća. Aktivni sastojak koji se nalazi u sjemenkama marelica i jabuka postao je poznat kao ljekovita protutumorska tvar, te su ga ispitivali u Centru Sloan Kettering u New York u i u Klinici Mayo u Rochesteru. "Naravno" njihov je zaključak bio kako nisu ispravni prethodno pozitivni rezultati koje je iznio biokemičar dr. Kanematsu Sugiura (1890.-1979.), a u njima je dokazivao kako laetril može zaustaviti rast, posebice manjih tumora. I dr. Rubin je također dokazao kako pacijenti s rakom dojke ili s rakom kostiju žive dulje.
Tek je puno kasnije otkriveno kako se u studiji Klinike Mayo koristio zapravo neaktivni izoamigdalin. Većina pacijenata koji su koristili laetril je već bezuspješno bila podvrgnuta kemoterapiji i zračenju i nakon stabiliziranja njihovog zdravstvenog stanja, koje se pojavilo kod 70% pacijenata u roku 3 tjedna, unatoč poodmakloj bolesti, liječenje laetrilom je promijenjeno s intravenoznog u oralni.
To je još jedan "divni" primjer kako se s uporabom bilo kojeg medikamenta može postići pozitivni i negativni rezultat. Laetril je ponovo pao u zaborav nakon smrti poznatog njemačkog liječnika za rak doktora Hansa Niepera, koji je liječio monegašku princezu Karolinu ili glumca Johna Waynea. Centar gdje se i danas koristi laetril je Klinika Contreras u Tijuani i to već 25 godina.
Otkriće laetrila možemo zahvaliti biokemičaru dr. Emestu Krebsu. Njegova je teorija bila da trofoblasti (stanice koje se razvijaju na početku oplodnje) koje inače uništi enzim kimotripsin, prežive i više godina poslije, a u slučaju da gušterača više ne radi ispravno, iz ovih se stanica mogu razviti tumori. Laetril se sastoji od 2 molekule glukoze, od molekule benzaldehida i cijanidne molekule kao korijena. Molekule glukoze se zamijene u tijelu s glukuronskom kiselinom. Ovaj proces ima negativan učinak na stanice raka, ali ne i na zdrave stanice jer enzim glukuronidaza koja se pojavljuje u visokim koncentracijama u stanicama raka, cijepa glukuronsku kiselinu te se odvajaju benzaldehid i cijanid koji zapravo ubija stanice raka. S druge strane zdrave stanice sadrže enzim rodanazu koja dodaje atom sumpora svakoj slobodnoj molekuli cijanida kako bi formirao bezopasni tiocijanat. Iako postoje i druge studije dr. Tatsumare (1987.) ili dr. Kochija (1985.) koje potvrđuju pozitivne učinke benzaldehida na stanice raka, danas je laetril skoro potpuno zaboravljeni lijek.
Knjiga Phillipa Daya "Rak: zašto još uvijek umiremo znajući istinu" (Cancer: Why we're still dying to know the truth) vratila je laetril natrag na naslovnice časopisa u Njemačkoj. Ono što se manje zna je činjenica kako je jednom liječniku u Hannoveru "preporučeno" da prestane liječiti pacijente laetrilom, i trenutno znam samo još jednog liječnika u Njemačkoj koji intravenozno primjenjuje laetril u liječenju. Nije sigurno je li laetril učinkovit ako se uzima oralno. Nažalost, oralnim uzimanjem većih količina laetrila može se vrlo brzo preopteretiti gastrointestinalni trakt.
