Sigurno je da su biljku uzgajali u Kini, 4000. g. pr. Kr. i u Turkestanu 3000. g. pr. Kr. Kao lijek se već dugo koristi i u Indiji, Kini, Srednjem istoku, jugoistočnoj Aziji, Južnoj Africi, Južnoj Americi. O prastaroj upotrebi Marihuane možemo zaključiti iz brojnih antičkih zapisa. Oni govore kako se kanabis upotrebljavao za postizanje sreće, odnosno boljeg raspoloženja.Herodot je u 5. stoljeću naveo: „Konoplja u njihovoj zemlji raste divlja, ali je Skiti i siju, a narodi Trakije od nje prave odjeću. Skiti uzimaju sjeme te konoplje i puzeći po šatoru bacaju sjeme na užareno kamenje te se ono dimi i stvara paru, kojoj nije ravna nikakva parna kupelj u Grčkoj. Od te pare, Skiti su oduševljeni od veselja.
To im služi namjesto kupelji, jer oni tijelo nikada ne peru u vodi.“Ovaj opis se, dakako, nije mogao smatrati dovoljno uvjerljivim, kao dokaz o upotrebi kanabisa u to vrijeme. No, u prethodnom stoljeću, sjemenke konoplje otkrivene su više puta u skitskim grobovima. Sovijetski su arheolozi pred otprilike pedesetak godina na Atlajskom gorju otkrili skitske grobnice koje su kroz duga stoljeća bile pokrivene ledom. Uz gotovo savršeno očuvana tijela, pronašli su i bakrene posude ispunjene kamenjem, ledom i sjemenjem konoplje.
Isto tako, u Grčkoj su 1975. godine otkrivene grudice hašiša, te je donesena pretpostavka da je delfijska proročica Pitija svoja pretkazanja objavljivala pod utjecajem Marihuane. Antički liječnik Galen, jedan od najistaknutijih u to vrijeme, u drugom stoljeću govorio je i pisao kako se konoplja servirala kod gozbi u carskom Rimu radi povećanja radosti i užitka. Galen i drugi liječnici klasičnog i helenističkog doba visoko su cijenili Marihuanu, a isto je tako bila cijenjena i u srednjovijekovnoj Europi. Engleski je svećenik Robert Burton u svom slavnom djelu „Anatomija melankonije“ (eng. The Anatomy of Melancoly), objavljenom 1621., sugerirao uporabu kanabisa u liječenju depresije. Novija engleska farmakop eja iz 1764. godine preporučala je protiv upale kože obloge od korijenja konoplje, što je već bilo popularno sredstvo u istočnoj Europi. Edinburška nova farmakopeja iz 1794. godine sadržavala je dug opis djelovanja konoplje i ustvrdila je da je ulje korisno u liječenju kašlja, spolno prenosivih bolesti i urinarne inkontinencije. Nekoliko godina kasnije, liječnik Nicholas Culpeper sažeo je sve slučajeve za koje se pretpostavljalo da je kanabis medicinski koristan.
Marco Polo opisuje kako je Hasan ibn-al-Sabbah, osnivač sekte Asasini iz 11. stoljeća, koristio hašiš da bi egzaltirao i poticao na umorstva svoje fanatične sljedbenike, koji su ubijanje nevjernika smatrali religioznom dužnošću. Najprije bi ih doveo i ponudio bi im brojne hedonističke užitke, hedonizam je uz pomoć hašiša Asasinima sličio na Raj, te im je obećao kako će, ukoliko budu izvršavali misiju, uvijek moći uživati, čak i kada umru. Asasini su bili u sukobu sa križarima i tokom jednog i pol stoljeća čitav su Istok držali u strahu i pokornosti. Ipak, prema onome što danas znamo o djelovanju hašiša, teško je u tu legendu povjerovati jer hašiš nije mogao stimulirati ratobornost niti ubilački nagon. Veća je mogućnost da su Asasini dobivali hašiš tek zato da bi „osjetili Raj“, za koji su se onda fanatično borili.
Ipak, ta zastrašujuća legenda pridonijela je zlom glasu Marihuane, koja je prati stoljećima. Filolozi ni danas nisu sigurni da li francuska riječ assassin (ubojica) ima podrijetlo od riječi hašiš ili od imena Hasan.
Marihuana je kasnije imala velik utjecaj na islamsku kulturu, a često se spominje i u pričama „1001 noć“. Poznate leteće ćilime danas možemo povezati s doživljajima koja su posljedica konzumiranja kanabisa. U islamskim se zemljama, kanabisa smatrao afrodizijakom.
Hindusima je kanabis kroz stoljeća bio univerzalni lijek, sveta biljka koja pomaže u meditaciji, „raj za siromašne“, „vodič u nebo“, „tješitelj u tuzi“.
Prvi poznati zapis o kanbisu potječe zapravo iz 2740. godine pr. Kr., a nalazio se u herbaru kineskog cara Chen Nunga. Preporučuje ga protiv malarije, konstipacije, reumatskih bolova, odsutnosti duha i „ženskih problema“ (menstrualnih bolova). Jedan drugi kineski travar preporučao je mješavinu konoplje, smole i vina kao analgetik za vrijeme operacije.
U Indiji, Marihuana se preporuča za poticanje duha, spuštanje temperature, spavanje, protiv dizenterije, za stimulaciju apetita, poboljšavanje probave, ublažavanje bolova i spolno prenosivih bolesti.
U Africi su Marihuanu koristili protiv dizenterije, malarije i drugih vrsta vrućice. Danas neka plemena liječe zmijski ugriz uz pomoć konoplje ili je puše prije rađanja djeteta.
Već je tada, kanabis bio kontroverzna biljka. Jedni su smatrali da vodi u Raj, drugi, da vodi u Pakao. Ta dilema, Pakao ili Raj, pratila je upotrebu kanabisa tisućljećima i ostala prisutna do današnjih dana. Kroz povijest postoji velik broj biljaka čiji su se učinci čas omalovažavali, čas hvalili. Uzmimo npr. kavu. Kada je 1700. godine prenijeta s Istoka u Europu, njezino je uživanje bilo kažnjivo smrću.
Spominje se da je prve Europljane pušače duhana, dvojicu Kolumbovih mornara, Sveta inkvizicija spalila na lomači zbog saveza s Paklom, jer im je iz ustiju sukljao dim. Isto tako, kad je heroin uveden u terapiju, smatralo se da ne može uzrokovati ovisnost, a neki su ga liječnici preporučavali kao lijek od morfinizma. Tek je kasnije utvrđeno da je heroin jedna od najjačih droga na svijetu. Kokain se također smatrao bezopasnim. Kontroverzije oko kanabisa možemo ilustrirati kroz jedan vrlo malo poznati podatak, o tome kako se kroz povijest nije kažnjavalo samo uzgajanje i konzumiranje konoplje, već i njezino neuzgajanje. U Jamestownu, koji je bio prva stalna europska naseobina u Americi, doseljenici su kao glavnu poljoprivrednu biljku odlučili uzgajati konoplju, uglavnom radi užadi potrebnoj britanskoj mornarici (jer je tada najbolje uže bilo ono izrađeno od konoplje). 1762. godine uvedene su čak i kazne za tamošnje farmere koji konoplju nisu uzgajali.
Na vlastitim su posjedima konolju uzgajali i veliki američki predsjednici George Washington i Thomas Jefferson. Prema nekim podacima iz Washingtonova dnevnika izvode se pretpostavke da je prvi predsjednik SAD-a uzgajao konoplju i radi njezine opojne smole.
Međutim, na Zapadu se kanabis nije priznao kao lijek sve do sredine devetnaestog stoljeća. U njegovim zlatnim danima, od 1840. do 1900. godine, u zapadnoj medicinskoj literaturi objavljeno je više od stotinu rasprava koje ga preporučuju za različite bolesti i tegobe. Čak bi se moglo reći da su liječnici prije jednog stoljeća znali više o kanabisu nego suvremeni današnjice; u svakom slučaju bili bili su zainteresiraniji za istraživanje njegovog terapijskog potencijala.
Prvi zapadni liječnik koji se zauzimao za ljekovite moći konoplje bio je W.B.O´Shaughnessy , mladi profesor na Medicinskom fakultetu u Kalkuti, koji je pratio njezinu uporabu za vrijeme izbivanja u Indiji. Davao je kanabis životinjama i, nakon što se uvjerio da je to sigurno, počeo ga je primjenjivati na pacijentima oboljelim od bjesnoće, migrene, reumatizma, padavice i tetanusa. U izvještaju objavljenom 1839. godine napisao je da je otkrio kako je tinktura konoplje (otopina kanabisa u alkoholu koja se uzima oralno) učinkovit analgetik .
Ujedno je bio impresioniran njezinim svojstvom opuštanja mišića i nazvao ju je antikonvulzivnim sredstvom najveće vrijednosti. Pred kraj stoljeća, osušeni vrhovi konoplje u Europi postaju priznati lijek, kojega su smatrali djelotvornim u suzbijanju gore navedenih oboljenja, isto tako i neuralgija, menstrualnih bolova a upotrebljavali su ga i kao sredstvo za smirenje.
O´Saughnessy se vratio u Englesku 1842. godine i donijeo sa sobom velike količine kanabisa, opskrbivši tako farmaceute. Liječnici u Europi i u Sjedinjenim Državama uskoro su ga počeli propisivati za razna tjelesna stanja. Kanabis je od svog dvorskog liječnika dobivala kraljica Viktorija .
Godine 1854. uveden je u United States Dispensatory-u (uz upozorenje da su velike doze opasne i da je to moćni narkotik), i tada su se komercijalni preparati kanabisa mogli kupiti u dućanima. Za vrijeme stoljetne izložbe u Philadelpiji 1876. godine, neki farmaceuti su sa sobom nosili četiri ili više kilograma hašiša. U međuvremenu, razmatranja o kanabisu nagomilavala su se u medicinskoj literaturi.
Gorine 1860. doktor R. R. M´Meens dao je izvještaj o otkrićima Komisije za indijsku konoplju Liječničkom udruženju države Ohio. U njemu, nakon odavanja zasluga O´Shaughnessyu, M´Meens je dao pregled simptoma i stanja za koje je provjereno da je indijska konoplja korisna, a koji su uključivali tetanus, neuralgiju, dismenoreju (bolnu menstruaciju), grčeve, bolove od reumatizma i kod rađanja djeteta, astmu, postporođajnu psihozu, gonoreju i kronični bronhitis. Kao hipnotičku drogu (koja izaziva san), uspoređuje ju je sa opijumom.
Kaže kako je njezino djelovanje manje intenzivno i ne smanjuje tjelesne izlučivanje u toj mjeri, ne ometa probavu i prilično povećava apetit. Budući da je ukupni učinak konoplje manje nasilan, a omogućuje prirodniji san bez ometanja rada unutrašnjih organa, ona je zasigurno često preporučljivija od opijuma iako mu nije jednaka po snazi i pouzdanosti. Kao i O´Shaughnessy, i M´Meens je naglasio nevjerojatnu sposobnost konoplje da stimulira apetit.
U Egiptu, Napoleon zabranjuje uporabu hašišem, kao i njenu trgovinu. No, nije znao da su ga njegovi vlastiti vojnici prenijeli u Francusku. Od 1844. godine, u Parizu postoji Klub Hašišovaca (Club des Hachichens), u kojem se pušio indijski charas, koncentrirani oblik kanabisa. S klubom surađuje psihijatar Moreau . Klub hašišovaca osnovao je pjesnik Théophile Gautier (1811.-1872.), koji je zagovarao doktrinu l´art pour l´art (umjetnost radi umjetnosti). U to vrijeme javlja se i književni pokret, larpurlartizam , kojeg je Gautier bio jedan od glavnih pokretača. On 1843. godine objavljuje svoja iskustva s hašišom. Isto tako, o kanabisu je pisao i Charles Baudelaire , pjesnik koji je napisao „Cvjetove Zla“ (Les fleurs du mal), u svojemu proznom djelu „Umjetni rajevi“ (Les paradis artificles), objavljenom 1860.
Gautierovi i Baudelaireovi opisi imaju neizmjernu literarnu vrijednost, to možemo sa sigurnošću tvrditi, ali, čitajući njihova djela, biti će nam teško razlučiti što je u njima stvarno doživljeno, a što je plod njihovih fantazija i literarnog preuveličavanja. Treba još dodati da su prijatelji hašiša u to vrijeme bili pisci Alexandre Dumas- otac , Honoré de Balzac, Victor Hugo, Gérard de Nerval zajedno sa slikarima; Eugéne Delacroix i Honoré Daumier.
Zanimanje za konoplju prelazi na sljedeću generaciju. Godine 1887., H .A. Hare veliča svojstvo konoplje da smiri nemir i tjeskobu te da razveseli duh nasmrt oboljelog pacijenta. U takvom kontekstu napisao je: „pacijent, čiji je najgori simptom bila duhovna strepnja, može postati sretniji, pa čak i sklon smijanju“. Vjeruje da je kanabis jednako djelotvoran analgetik kao i opijum: „Za vrijeme dok ova izuzetna droga ublažava bol katkad dolazi do vrlo neobičnog fizičkog stanja, naime, čini se da smanjenje boli potječe otud što se osjećaj boli udaljava, tako da postaje sve manja i manja, kao što bi bol u osjetljivom uhu postajala sve manja i manja dok bi se udarci bubnjeva sve više udaljavali iz dometa sluha.“ Hare je također uočio da je konoplja izvrstan lokalni anestetik, osobito za sluznicu ustiju i jezika – što je osobina konoplje koja je dobro poznata zubarima devetnaestog stoljeća.
1890. godine, britanski liječnik J. R. Reynolds sažeo je tridesetak godina iskustva koje je imao s indijskom konopljom, te je preporučio pacijentima sa staračkom nesanicom: „Kod slučajeva takve vrste, nisam našao ništa što bi bilo usporedivo s korisnošću umjerene doze indijske konoplje.“ Reynolds kaže da konoplja ostaje djelotvorna mjesecima pa i godinama bez povećanja doze. Također otkriva njezinu vrijednost u liječenju različitih oblika neuralgije, uključujući i bolni facijalni neurološki poremećaj – tic douloureux, te je dodao da je korisna u sprečavanju napadaja migrene: „Nebrojene žrtve ove bolesti godinama su kontrolirale svoju boljku uzimajući konoplju u trenutku kada zaprijeti početak napadaja.“ Otkriva također da je konoplja korisna kod nekih vrsta padavice, protiv depresije, a ponekad i protiv astme i dismenoreje.
Potičući liječnike da nastave koristiti konoplju, doktor J. B. Mattison 1891. godine nazvao ju je drogom koja ima posebnu vrijednost u nekim bolesnim stanjima, a kojoj njezina svojstva i bezopasnost uporabe daju pravo na mjesto koje je nekada imala u medicinskoj praksi. Mattison navodi i mogućnost njezine uporabe kao analgetika i hipnotika, uz poseban osvrt na dismenoreju, kronični reumatizam, astmu, želučani čir i ovisnost o morfiju, no za njega je najvažnija upotreba kanabisa bila za liječenje „one bruke umjetnosti iscjeljivanja – migrene.“ Razmotrio je svoja iskustva i iskustva ranijih liječnika, te zaključio da kanabis ne samo što zaustavlja bol kod migrene, već i sprečava njezine napadaje.
Godinama kasnije, William Osler izrazio je svoje slaganje, rekavši da je kanabis „vjerojatno najbolji lijek za migrenu.“ Mattison je izvještaj završio u pomalo zamišljenom tonu: „Dr. Suckling mi je napisao: „Oni mladi ljudi je rijetko propisuju“. Njima je osobito preporučam. Osim što brzo djeluje, mnogo ju je lakše upotrijebiti od one suvremene štetočine, potkožne injekcije morfija, kod koje su oni mladi liječnici skloni zaboravljati na dugoročne posljedice neopreznog davanja opijata. Bilo bi lijepo kad bi mudrost koja je njihovim profesionalnim osima došla putem, donekle, nesretnog iskustva, njima poslužila da se izvuku iz narkotičkih pličina na kojima su se nasukali mnogi pacijenti. Ne tvrdim ovdje da je indijska konoplja savršena. I ona će, ponekad, zakazati. Tako je i s drugim lijekovima. ali, mnogi slučajevi u kojima ona pozitivno djeluje daju joj pravo na veliko i trajno povjerenje.“
Mattison uočio jednu stvar, a to je da je medicinska uporaba kanabisa već je 1890. godine bila u padu. Snaga preparata od kanabisa bila je suviše raznolika, a individualne reakcije na oralno konzumirani kanabis činile su se hirovitima i nepredvidivima. Još jedan razlog za zanemarivanje analgetskih svojstava kanabisa bilo je uvelike povećano korištenje opijata, nakon što je 1850. izum injekcijske igle omogućio direktno ubrizgavanje topivih lijekova za brzo ublažavanje boli; proizvodi od konoplje nisu topivi u vodi i ne mogu se lako primijeniti injekcijom. Kako se krećemo prema kraju devetnaestog stoljeća, razvoj sintetičkih lijekova poput aspirina, kloral-hidrata i barbiturata, koji su kemijski stabilniji od indijske konoplje i stoga pouzdaniji, još se više ubrzao pad kanabisa kao lijeka. Međutim, novi lijekovi imali su vrlo izražene mane, koje su na svakom koraku ostavljale svoje žrtve.
Svake godine u Sjedinjenim Državama više od tisuću ljudi umire zbog krvarenja uzrokovanog aspirinom, a barbiturati su, naravno, još daleko opasniji. Bilo je za očekivati da će se liječnici koji traže bolje analgetike i hipnotike okrenuti kanabinoidnim supstancama, osobito nakon 1940., kada je postalo moguće proučavati kemijske srodnike THC-a koji bi mogli imati stabilnije i pouzdanije djelovanje.
Na prijelazu stoljeća, dok su na Istoku ljudi upotrebljavali kanabis u tradicionalne, vjerske i druge svrhe, na Zapadu su eksperimenti sa kanabisom bili vezani uz umjetničke i znanstvene krugove.
Negdje u to vrijeme, 1893. godine, Britanski parlament osnovao je komisiju koja u više od 3000 stranica objavljuje rezultate ispitivanja i razgovora sa 1200 liječnika, kulija, fakira, jogija, voditelja azila za umobolne, seljaka, poreznika, krijumčara, oficira, trgovaca drogom i svećenika, ne bi li stekao uvid u uporabu kanabisa u Indiji. Zaključeno je da se umjerena upotreba kanabisa ne može uspoređivati sa upotrebom opijuma te sličnih droga. Ako bi je se uspoređivalo, onda se mora uspoređivati sa umjerenim pijenjem viskija. Konačni zaključak je bio da ne bi smjela doći nikakva administrativna zabrana droge. Ovakva, i mnoga druga istraživanja počela su se vršiti na prijelazu sa 19. stoljeća na 20.
No, u Sjedinjenim Državama, Zakon o porezu na marihuanu (Marihuana Tax Act) iz 1937. godine, pokapa takve pokuse. Taj zakon bio je rezultat kampanje koju je organizirao Savezni ured za narkotike pod vodstvom Harrya Anslingera („Marihuana je kriva za ubojstva, razbojstva, silovanja, krađu, moralnu degregaciju, impotenciju, delirij, ludilo, bigamiju, razvrat i za sve ostale strahote i sramote“), a u kojoj je javnost uvjeravana da Marihuana stvara ovisnost i da njezino korištenje dovodi do nasilnih zločina, psihoze i mentalnog propadanja, isto tako, korisnici Marihuane smatrali su se saveznicima sa Vragom, prišivali su im se razno-razni zločini bez ikakvog razloga, te im se nanosila i psihička i fizička bol. Podnose se izvještaji u kojima se navodi da je preko 80 posto zločina počinjenih na teritoriju SAD-a, djelo korisnika Marihuane. Tridesetih godina, Anslinger u časopisu American Magazine lansira doslovno ovu vijest: „Jedan mladi narkoman u Floridi pobio je cijelu svoju obitelj. Policija je, došavši na mjesto zločina, našla mladića kako tetura usred krvoprolića. Sjekirom je ubio oca, majku, dva brata i sestru. Izgledao je tupo, nije se sjećao da je počinio zločin. Policajci su ga poznavali kao razumnog i relativno mirnog mladića.
Tražili su uzrok promjene. Mladić je priznao da se navikao pušiti nešto što su mu prijatelji zvali muggles, a to je dječji naziv za Marihuanu.“ Danas znamo da Marihuana definitivno ne potiče agresivnost niti ubilački nagon, zapravo, djeluje potpuno suprotno. Potiče razmišljanje, podiže čovjekovo raspoloženje i čini ga smirenim. Gore navedeno ponašanje čine lijekovi koje danas svrstavamo u grupu amfetamina, koji su, ironično, upravo tih godina sintetski proizvedeni i bačeni u legalnu prodaju bez ikakvih uzbuna i upozorenja. Danas ta grupa lijekova pripada najopasnijim i najštetnijim psihoaktivnim sredstvima. Isto tako, krivnja za te zločine nastoji se prebaciti na „obojene“ građane, kako su ih zvali u to vrijeme. Kampanja protiv Marihuane, pretvara se tih godina u kampanju protiv crnog, meksičkog i portorikanskog stanovništva (počinju se stvarati izrazi kao „ne-američke rase“ – a koja je to američka rasa?). Film „Ludilo trave“ (Reefer Madness ), snimljen je kao sastavni dio Anslingerove kampanje, te bi sofisticiranoj današnjici mogao izgledati kao šala, no nekoć je taj film smatran ozbiljnim pokušajem pristupanja jednom društvenom problemu, a atmosfera i stavovi koje je navodio i promicao i danas utječu na dezinformaciju naše kulture. Anslingerovu kampanju podržavaju u to vrijeme Earle i Albert Rowell, autori knjige „Na tragu Marihuane, trave ludila “. U spomenutoj knjizi doslovce pišu: „Vidjeli smo osobu u ranom stadiju upotrebe Marihuane koja izgleda kao savijena zmija čegrtuša, kao nešto što može postati opasno u djeliću sekunde. U kasnijem stadiju ta je osoba potpuno poludjela.“
Prema Zakonu o porezu na Marihuanu od svakoga tko koristi biljku konoplje za određene industrijske ili medicinske svrhe zahtijevalo se da prijavi i plati porez od jednog dolara po unci (unca=31 kg). Osoba koja koristi Marihuanu u bilo koju drugu svrhu morala je plaćati porez od 100 dolara po unci kod neprijavljenih transakcija. Oni koji to nisu poštivali bili su izloženi velikim globama ili zatvarani radi utaje poreza. Zakon nije izravno ciljao na medicinsku uporabu Marihuane – njegova svrha je bila smanjiti rekreativno pušenje. Kako bi se izbjeglo odlukama Vrhovnog suda koje su državama ostavljale pravo reguliranja većine trgovačkih transakcija, Zakon je stavljen u oblik financijskih mjera. Prisiljavajući ljude da neke transakcije marihuanom prijave a da za neke plaćaju velik porez, vlada uvodi prohibicijsku skupoću nabave te droge legalno u nemedicinske svrhe. Gotovo nehotice, taj je zakon otežao medicinsku uporabu kanabisa zbog obilne papirologije koja se zahtijevala od liječnika koji su ga htjeli koristiti. Savezni ured za narkotike nastavio je s „proturekreativnim“ odredbama koje još više doprinose razočaranju liječnika. Kanabis je uklonjen iz Farmakopeje i Državnog popisa lijekova Sjedinjenih Država 1941. godine.
Čitanje zapisa sa saslušanja na kojima je taj zakon ispitivala komisija House Ways and Means prije nego što je on prihvaćen, pokazuje koliko je malo podataka podržavalo ocjenu štetnosti marihuane i koliko je mnogo masovne histerije okruživalo tu temu. Jedini svjedok koji se nije slagao bio je W. C. Woodward, liječnički odvjetnik u službi pravnog savjetnika u Američkom liječničkom udruženju (American Medical Association). On je pokušavao uvjeriti Kongres da donese manje restriktivne zakone, na temelju kojih bi budući istraživači mogli otkriti značajne mogućnosti medicinske upotrebe kanabisa. U pogledu „ovisnosti“ o marihuani, Woodward je komentirao:“Novine su na to toliko izričito privlačile pozornost, da neki temelji za njihove tvrdnje moraju postojati. Mene je, međutim začudilo što činjenice na kojima su se te tvrdnje temeljile nisu bile podnesene ovoj komisiji od strane nekog kompetentnog, s dokazima iz prve ruke. Upućuju nas na novinske članke koji se bave epidemijom ovisnosti o Marihuani.
Govore nam da Marihuana uzrokuje zločin... Međutm, još nitko nije bio doveden iz Ureda za zatvore da nam pokaže broj zatvorenika kod kojih je ustanovljena ovisnost o Marihuani. Jedino racionalno raspitivanje pokazuje da Ured za zatvore nema podataka o tome. Rekli su vam da su školska djeca veliki potrošači Marihuane. Nitko nije pozvan iz Ureda za djecu da pokaže prirodu i razmjere te navike prisutne među djecom. Raspitivanje u Uredu za djecu pokazuje da oni to nisu imali prilike istraživati i da ne znaju ništa osobito o tome. Razgovor s ljudima iz Službe za obrazovanje – koji bi svakako trebali znati barem nešto o epidemiji te navike među školskom djecom ovog okruga, ukoliko epidemija navike postoji – ukazuje da nisu imali prilike to istraživati i da ne znaju ništa o tome.“
Kongresmeni su pobliže i kritički ispitali Woodwarta o njegovom obrazovanju, odnosu sa Američkim liječničkim udruženjem i o pogledima na medicinsko zakonodavstvo u proteklih petnaest godina. Njegove primjedbe na kvalitetu i na izvore dokaza protiv kanabisa nisu ga učinile simpatičnim u očima zakonodavaca.
Njegovo svjedočenje bilo je uzaludno. Nacrt je postao Zakonom 1. oktobra 1937., Marihuana je u potpunosti zabranjena u 46 država od tadašnjih 48. Samo pušenje Marihuane tada se kažnjavalo sa 5-15 godina zatvora. Uslijedilo je još mnogo državnih zakona, isto toliko strogih i smišljenih u žurbi.
Harry Anslinger je bio glavna zvijezda toga vremena. Njegove izjave poput: „Popušite cigaretu Marihuane i sigurno je da ćete ubiti rođenog brata.“ bile su toliko uobičajene da je javnost počela histerično i slijepo vjerovati u njih. 1938. godine Reader´s Digest objavljuje njegov horor članak pod naslovom „Marihuana, ubojica omladine“. U njemu opisuje osobe koje su pobile svoje majke i očeve pod djelovanjem Marihuane i između ostalog navodi jednu od posljedica uživanja Marihuane: „ljudi gmižu po podu, laju kao psi.“
Otprilike u to vrijeme, postepeno i europske zemlje, po uzoru na „veliku Ameriku“, uključujući i Jugoslaviju, izbacuju kanabis kao lijek iz svojih farmakopeja.
Jedan od malobrojnih državnih službenika koji su razumno reagirali na pitanje Marihuane u 1930-tim bio je gradonačelnik New Yorka, Firello LaGuardia . Godine 1938. sazvao je komisiju znanstvenika sa ciljem proučavanja medicinskih, socioloških i psiholoških vidova uporabe Marihuane u New York Cityu. Tu komisiju čene dva internista, tri psihijatra, dva farmakologa, jedan stručnjak za javno zdravlje i upravitelji kaznenih, zdravstvenih i bolničkih ustanova. Svoji studiju započinju 1940. godine i podnose detaljan izvještaj o rezultatima 1944. godine, pod naslovom „ Problem Marihuane u gradu New Yorku“ (Marijuana Problem in the City of New York ). Ova, uglavnom zanemarena studija, raspršila je mnoge mitove koji su ranije pomogli prihvaćanju zakona iz 1937. godine. Komisija nije našla nikakvih dokaza za to da su veći zločinci povezani s Marihuanom, niti za to da ona uztokuje agresivno ili antisocijalno ponašanje: Marihuana nije bila previše seksualno stimulirajuća i nije uzrokovala promjene ličnosti; nije bilo dokaza o stečenoj otpornosti.
U septembru 1942. American Journal of Psychiatry objavljuje članak „Psihijatrijski aspetki intoksikacije Marihuanom“, kojeg su napisala dvojica istraživača o studiji o New Yorku, Samuel Allentuck i Karl M. Bowman. Između ostalog, Allentuck i Bowman su napisali da navika na kanabis nije toliko jaka kao navika na duhan ili alkohol. Tri mjeseca kasnije, u decembru, jedan uvodnik Journal of the American Medical Association opisao je Allentuckov i Bowmanov članak kao „pažljivu studiju“ i spomenuo potencijalne terapijske upotrebe kanabisa pri liječenju depresije, gubitka apetita i ovisnosti o opijatima.
U idućih nekoliko godina urednici tog časopsa morali su se predomisliti pod pritiskom Vlade. Od Harrya Anslingera u januaru 1943., te od R. J. Bouqueta , stručnjaka koji je radio u Odboru za narkotike Liga naroda u aprilu 1944. godine, dobili su i objavili pisma koja su potkazivala izvještaj LaGuardia. Napokon je i Američko liječničko udruženje izrazilo svoje slaganje sa Saveznim uredom za narkotike u jednom uvodniku u aprilu 1945.
„Već mnogo godina medicinski znanstvenici smatraju kanabis opasnom drogom. Međutim, njiga pod nazivom „Problem Marihuane“ (Marihuana Problems) koju su napisali članovi Komisije gradonačelnika New Yorka za Marihuanu, predstavlja nam analizu na 77 testova nad zatvorenicima, te na tom uskom i potpuno neznanstvenom temelju izvlači široke i neadekvatne zaključke koji minimaliziraju opasnost Marihuane. Knjiga je već učinila štete... Knjiga bezrezervno govori javnosti da uporaba ovog narkotika ne dovodi do tjelesne, duševne niti moralne degradacije i da stalne loše posljedice njezine kontinuirane uporabe nisu bile primijećene na 77 zatvorenika. Ova tvrdnja već je nanijela mnogo štete pitanju provođenja zakona. Državni službenici dobro će učiniti ako zanemare ovu neznanstvenu, nekritičku studiju i ako nastave Marihuanu držati prijetnjom bez obzira gdje se koristila.“
Riječima R.S. deRoppa, časopis je odustao od svoje uobičajene suzdržanosti i izrazio svoj urednički bijes svadljivim tonom. Uvodnik je bio toliko žestok da se moglo predpostaviti da su učeni članovi gradonačelnikove komisije oformili sramotni savez s vlasnicima „tea-padova“ (vlasnicima mjesta gdje su se zbog pušenja okupljali potrošači marihuane) kako bi namjerno potkopali zdravlje u gradu iskrivljujući činjenice o Marihuani. Više od četrdeset godina nakon tog uvodnika, Američko liječničko udruženje nepokolebljivo se držalo stava prema Marihuani koji je bio vrlo blizak stavu Saveznog ureda za narkotike, kao i organizacija koje su ga naslijedile. Izjave za javnost njegova Savjeta za mentalno zdravlje prečesto su doprinosile dezinformacijama i zastrašujućoj mitologiji koje okružuju pitanje Marihuane.
Sedamdesetih godina, u SAD-u je bilo, bez obzira na prohibicijsko tretiranje Marihuane, 25-30 milijuna ljudi koji su povremeno ili stalno konzumirali cigarete s Marihuanom, a prema nekim procjenama, 1972. godine bilo je 13 milijuna Amerikanaca koji su se smatrali stalnim pušačima Marihuane. Iste godine, broj prodavača Marihuane penje se na 280 000, a svi su oni bili izvan zakona, te je uhapšeno četvrt milijuna ljudi zbog prodavanja ili konzumiranja.
Iako se već godinama nije provelo niti jedno liječničko istraživanje kanabisa, vlada nije u potpunosti izgubila zanimanje. Kratko vrijeme nakon što je autor knjige iz koje vadim ove podatke, 1971. godine objavio knjigu o Marihuani, jedan kemičar koji ju je pročitao otkrio je istome da je tvrtka u kojoj radi, „Arthur D. Little Company), dobila milijune dolara od Vlade kako bi ustanovila vojne mogućnosti uporabe kanabisa. Dodao je to da nisu naišli niti na jednu, ali da su našli na nekoliko važnih naznaka terapijske upotrebe.
S druge strane najtolerantniji odnos prema Marihuani ima Nizozemska. Pocetkom pedesetih godina, tamo su ju poceli konzumirati jazz-muzicari. Otada konzumaciju Marihuane promovira radikalni pokret mladih, poznat kao provosi. Sredinom šezdesetih godina, Marihuana postaje konzumirana i u Londonu. Konzervativni krugovi tada dižu uzbunu protiv pokreta mladih zbog narušavanja tradicionalnih vrijednosti engleskog društva. Clanovima Rolling Stonesa bivaju izricane kazne zbog upotrebe Marihuane, koje su zapravo bile politicka represija vlasti. No, izmjenjen stav americke administracije krajem šezdesetih godina dolazi i u Englesku. Pristup Marihuani biva sve liberalniji. Tako u jednom clanku The Timesa stoji: „Zakon protiv kanabisa nemoralan je u principu i ne funkcionira u praksi“. Medu 64 pripadnika tog teksta su filozof Bertnard Russel, Beatlesi, Graham Greene, Peter Brook i mnoge druge istaknute licnosti Vrijeme 60-ih i 70-ih godina, vrijeme je političke radikalizacije i sveopćeg bunta mladih. Glasno se traži da se zakoni, koji su donijeti zbog „ignorancije“, prilagode stvarnoj situaciji i rezultatima suvremenih istraživanja. Rezultati istraživanja, koja su u to vrijeme ponovno počinjala, pokazuju da je među pušačima Marihuane bilo manje počinitelja kriminalnih delikata nego među ostalim stanovništvom.
Za liberalizaciju zakona zalaže se popularni američki pjesnik Allen Ginsberg , u nas poznat i kao dobitnik „Zlatnog vijenca“ na Struškim večerima poezije 1986. godine. Ginsberg otvoreno piše da ludilo nije posljedica intoksikacije Marihuanom, već te simptome pokazuju oni koji zastupaju takva neprihvatljiva gledišta i brane „idiotske zakone“. „Strah od zatvora i kafkijanskog suđenja može kod mase od 25 milijuna pušača prouzročiti neke oblike kolektivne tjeskove i paranoje, a ne djelovanje same droge“, reče jednom Ginsberg. Isti pjesnik se pojavljuje i na demonstracijama i posterima u korist marihuane. Zahtijeva da se Federalni ured za narkotike smjesti u muzej voštanih figura i da svi oni predstavnici „kancerogene birokracije“, koji su godinama američkom stanovništvu prali mozak s „drogom-ubojicom“, dođu pod istragu Kongresa, da bi im se utvrdila odgovornost.
U 1960-tim, veliki broj ljudi počeo je koristiti Marihuanu rekreativno, a istodobno se pojavljuju priče iz života o njezinoj medicinskoj korisnosti, i to uglavnom ne u medicinskoj literaturi već u obliku pisama popularnim časopisima poput Playboya. U međuvremenu se zakonodavna zabrinutost u pogledu rekreativne uporabe povećala, i kongres je 1970. godine prihvatio sveobuhvatni Zakon o sprečavanju i kontroli zlouporabe droga, koji dijeli psihoaktivne droge na pet kategorija i smjestio kanabis u prvu, najrestriktivniju kategoriju. Prema pravnoj definiciji, droge prve kategorije nemaju nikakvu medicinsku uporabu, a imaju mnogo potencijala za zlouporabu, te se ne mogu sa sigurnošću koristiti čak ni pod liječničkim nadzorom. U to doba je renesansni interes za kanabis kao lijek bio već u punom zamahu. Dvije godine kasnije, 1972., NORML (National Organization for the Reform of Marijuana Laws), Nacionalna organizacija za reformu zakona o Marihuani uputila peticiju BNDD (Bureau of Narcotic and Dangerous Drugs) Uredu za narkotike i opasne droge, bivšem Saveznom uredu za narkotike, za premještanje Marihuane u drugu kategoriju, tako da bi je liječnici mogli legalno propisati. Dok su se pravni procesi ovdijali, uključile su se i druge strane, pa i Federacija za borbu protiv droge i Liječničko udruženje za liječenje AIDS-a.
Saslušanja pred Uredom za narkotike i opasne droge bila su poučna. Kako je jedan od autora knjige iz koje izvlačim podatke (Hvala mu!) želio svjedočiti o medicinskim uporabama kanabisa, opazio je pokušaje da se pentazocin (Talwin), sintetski opioidni analgetik koji je izradila tvrtka „Wintorp Pharmacauticals“, stavi u kategoriju opasnih droga. Svjedočanstva su ukazala na nekoliko stotina slučajeva razvoja ovisnosti, određen broj smrtnih slučajeva od predoziranja, te prilično mnogo dokaza o zlouporabi. No, šest pravnika iz te tvrtke, s aktovkama u rukama su istupili kako bi spriječili klasifikaciju pentazocina, ili barem kako bi postigli da ga se smjesti u neku manje sigurnu kategoriju. Djelomično su uspjeli: pentazocin je uvršten u droge četvrte kategorije, dostupne na recept uz manje restrikcije.
U svjedočanstvu o kanabisu, sljedećoj drogi na rasporedu za razmatranje, nije bilo slučajeva smrti o predoziranju niti razvijanju ovisnosti – samo mnogo svjedoka, i pacijenata i liječnika, koji su svjedočili o njezinoj medicinskoj koristi. No, Vlada ga je odbila premjestiti u drugu kategoriju. Možda bi rezultat bio drugačiji kada bi neka velika tvrtka za lijekove s ogromnim financijskim sredstvima pokazala komercijalni interes za kanabis?
Odbivši peticiju NORML-a, Ured za narkotike i opasne droge propustio je sazvati javna saslušanja, kao što to zahtijeva Zakon. Razlog koji su naveli bio je taj da bi reklasifikacija te droge prekršila obveze SAD-a, odeđene međunarodnim ugovorom sastavljenim na Konvenciji Ujedinjenih naroda o narkotičkim tvarima. NORML je odgovorio u januaru 1974., podnijevši tužbu protiv Ureda. Drugi krug žalbenog suda SAD-a nije se složio s tim što je Ured odbio peticiju, te je poslao slučaj na ponovno razmatranje i kritiku i Uredu i Ministarstvu pravosuđa. U septembru 1975., policijski Odjel za borbu protiv droge, nasljednik BNDD-a, obznanio je da konvencijske obaveze ne sprečavaju rekategorizacije Marihuane, ali mu je i dalje odbijao javna saslušanja. NORML je ponovno podnio tužbu. U oktobru 1980., nakon još mnogo pravnog manevriranja, žalbeni je sud po treći put vratio na razmatranje peticiju NORML-a policijskom Odjelu za borbu protiv droga. Vlada je 1985. reklasificirala sintetički delta-9-THC (dronabinol) kao drogu druge kategorije, ali je samu Marihuanu i THC deriviran iz Marihuane – ostavila u prvoj kategoriji.
Napokon je, u maju 1986., upravitelj DEA-e najavio javna saslušanja koja je sud odredio sedam godina ranije.
Ta su saslušanja počela ljeta 1986. i trajala su dvije godine. Stranke koje su tražile reklasifikaciju bile su: NORML, obrazovna organizacija osnovana 1970. koju financira članstvo, a suprotstavlja se svim zabranama marihuane, uključujući i pušenje; Savez za terapiju kanabisom, neprofitna organizacija osnovana 1980.. čiji je cilj postići da Marihuana bude dostupna na recept; Američka korporacija kanabisa (Cannabis Corporation of America), farmaceutska tvrtka osnovana s namjerom ekstrahiranja prirodnih kanabinoida za terapeutsku upotrebu kada kanabis bude smješten u drugu kategoriju i Etiopska cionska koptička crkva, koja Marihuanu smatra svetom biljkom neophodnom za svoje vjerske obrede. Ovim grupama suprotstavila se DEA, Međunarodni načelnici policije (International Chiefs of Police) i Nacionalni savez roditelja za omladinu bez droge (National Federation of Parents for Drug-Free Youth), još jedna obrazovna organizacija koju financira članstvo.
Duga saslušanja uključila su mnoge svjedoke, i pacijente i liječnike, te tisuće stranica dokumentacije. Zapisnik o tim saslušanjima predstavlja najnovije istraživanje dokaznog materijala o kanabisu kao lijeku. Administrativni sudac Francis L. Young pregledao je dokazni materijal i donio svoje službeno odobrenje 6. septembra 1988., rekavši da je „potvrda značajne manjine liječnika dovoljna da bi se uklopila u standarde trenutačno prihvatljive uporabe lijekova u Sjedinjenim Državama iz druge kategorije, kako je definira Zakon o kontroliranim supstancama“. Dodao je da je „Marihuana, u svom prirodnom obliku, jedna od najsigurnijih terapeutski atkivnih supstanci poznatih čovjeku... Nameće nam se razuman zaključak da je sigurnost uporabe Marihuane pod nadzorom liječnika prihvatljiva. Suprotan bi učinak u zapisniku bio nerazuman, subjektivan i kapriciozan.“ Young se nadovezao s preporukom: „Neka upravitelj DEA-e zaključi da biljka Marihuane kao cjeline ima trenutačno prihvatljivu medicinsku upotrebu u terapeutici Sjedinjenih Država, da njezina uporaba pod nadzorom liječnika nimalo ne krši propisanu sigurnost uporabe lijeka, te da se ona zakonski može premjestiti iz prve u drugu kategoriju.
U određivanju što „trenutačna uporaba lijekova znači“ za pravne svrhe, sudac Young prihvatio je poglede DEA-e, čiji je kriterij bio rezultat prijašnje parnice, a odbio poglede DEA-e, čiji je kriterij bio rezultat prijašnje parnice o kojoj se radilo o drogi 3,4-metilendioksimetamfetamin (MDMA). Godine 1984. DEA je smjestila ovu, prije toga nekvalificiranu drogu, u prvu kategoriju. Tome se suprotstavila grupa liječnika i nekolicina drugih koji su vjerovali da MDMA ima terapijske mogućnosti. Nakon opširnih saslušanja, sudac je odbio DEA-in stav da MDMA nema mogućnost medicinske uporabe prihvatljive u Sejdinjenim Državama i složio se sa suprotnom stranom u tome da se ona treba smjestiti u treću, a ne u prvu kategoriju.
Upravitelj DEA-e odbio je tu preporuku. Suprotstavljena strana žalila se Prvom krugu žalbenog suda SAD, koji je presudio u njihovu korist, nalazeći da je potrebno formalno odobrenje za marketing preko Uprave za hranu i lijekove FDA (Food and Drug Administration), to jest DEA-in kriterij za „prihvatljivu medicinsku uporabu lijeka u liječenju u Sjedinjenim Državama“ nije prihvatljiv u terminima Zakona o kontroliranim supstancama.
Upravitelj DEA-e odgovorio je sljedećim novim kritetijima za prihvatljivu uporabu lijeka:
znanstveno određeno i prihvaćeno poznavanje njegovih kemijskih sastojaka znanstveno poznavanje njegove toksikologije i farmakologije na životinjama djelotvornost na ljudska bića dokazanu znanstvenim kliničkim pokusima općenita dostupnost te supstance i podaci o njezinoj uporabi potvrda o njezinoj kliničkoj uporabi o općeprihvaćenim farmakopejama, medicinskim referencama, časopisima i udžbenicima definiranje indikacije za liječenje znanih poremećaja prihvaćanje njezine uporabe od strane organizacija i udruženja liječnika njezino prihvaćanje i uporaba od strane značajnog dijela liječnika u Sjedinjenim Državama.
Te je kriterije odbio sudac Young u svojoj odluci o Marihuani. Upravitelj DEA-e nije prihvatio mišljenje svog vlastitog administrativnog suca i odbio je reklasificirati Marihuanu. Pravnik DEA-e je napomenuo: „Čini se da se sudac poziva na ono što se zove „značajnom manjinom liječnika“. O kolikom postotku govorite? Pola od jedan posto? Četvrtina od jedan posto?“ Upravitelj DEA-e John Lawn otišao je i dalje, nazvavši tvrdnje o medicinskoj uporabi Marihuane „opasnom i okrutnom prijevarom“. U martu 1991. tužitelji su se ponovno žalili, a u travnju je žalbeni sud okruga Columbia jednoglasno naredio DEA-i da preispita svoje standarde, sugerirajući da su nelogični i da ih Marihuana nikada ne može zadovoljiti. Ilegalnu drogu ne može upotrebljavati značajan broj liječnika niti se ona može navoditi kao lijek u medicinskim tekstovima. Kako je sud istakao: „Željeli bismo shvatiti kako bi netko mogao dokazati da je neka droga prve kategorije u općoj upotrebi ili da je općenito dostupna“. Sud je DEA-i vratio slučaj da ga pobliže objasne, no nije nikakav izravni izazov središnjoj dogmi da Marihuana nema terapijsku vrijednost. DEA je na kraju odbila sve zahtjeve za reklasifikacijom u martu 1992.
Usprkos protivljenju savezne vlade, nekoliko je pacijenata uspjelo legalno nabaviti Marihuanu u terapeutske svrhe. Državne vlade počele su na ograničen način reagirati na pritisak pacijenata i liječnika 1970-im. Godine 1978., New Meksiko je donio prvi zakon smišljen tako da Marihuana postane dostupna za medicinsku uporabu. Uslijedile su trideset tri države u kasnim 70-im i ranim 80-im godinama. Massachusets je tako 1992. godine postao trideset i četvrta država koja je donijela takav zakon, a 1994. godine, Missouri, trideset peta. Međutim, pokazalo se da je teško provoditi te zakone. Budući da pod saveznim zakonom Marihuana nije priznata kao lijek, države je mogu dijeliti samo tako da uspostave formalne istraživačke programe i da dobiju odobrenje od FDA za istraživanje novog lijeka (Investignational New Drug – IND). Mnoge države su se predale čim su službenici odgovorni za te programe suočili s redovitom noćnom morom relevantnih saveznih zakona. Pa ipak, između 1978. i 1984., sedamnaest je država dobilo dopuštenje da osmisle programe za uporabu Marihuane u liječenju glaukoma i mučnine koju uzrokuje kemoterapija. Svaki pojedini od tih programa pao je u vodu zbog mnogih problema koji su se upleli.
Uzmimo slučaj Louisiane, u kojoj je 1978. donesen zakon koji je omogućio Odboru za propisivanje Marihuane (Marihuana Prescription Board) da pregledava i odobrava molbe liječnika za liječenje pacijenata kanabisom. Odboru bi više odgovarala jednostavna procedura u kojoj bi medicinske odluke bile povjerene dotičnom liječniku, no savezna tijela nisu omogućavala uporabu kanabisa bez IND-a. To bi značilo ogromnu količinu papirologije i učinilo bi program nepodnošljivo napornim. Odbor se stoga odlučio koristiti jednim već odobrenim istraživačkim programom koji je provodio Nacionalni institut za rak, a koji se svodio na oboljele od raka koji su smjeli koristiti samo sintetski THC. Sama Marihuana nije postala legalno dostupna niti jednom pacijentu u Louisiani. Uz ta ograničenja, program se pokazao nedjelotvornim. Pacijenti su bili prisiljeni koristiti kanabis.
Samo deset država na kraju je uspostavilo programe u kojima se kakabis koristio kao lijek. Među njima je prvi najuspješniji bio New Mexico, uglavnom zahvaljujući naporima mlade Lynn Pierson, koja je bolovala od raka. Godine 1978. državno zakonodavstvo donijelo je zakon koji omogućava liječnicima da propišu Marihuanu pacijentima koji pate od mučnine i povraćanja uzrokovanih kemoterapijom. Taj je zakon kasnije promijenjen kako bi se uskladio sa saveznim odredbama o primjeni novih lijekova (IND) koje su zahtijevale istraživački program. Odmah se razvilo značajno trenje između FDA i odgovornih ljudi u programu New Mexika. FDA je zahtijevala studije s placeboima (neaktivnim supstancama) kao kontrolom; liječnici u programu New Meksika željeli su pružiti njegu bolesnim ljudima. FDA je željela napredovati polako; stavovi liječnika odražavali su hitnost potreba njihovih pacijenata. Napokon je došlo do kompromisa: pacijenti će nasumično biti stavljeni na tretman cigaretama Marihuane ili kapsulama sinetičkog THC-a. Međutim, neprestana odgađanja ukazala su služvenicima u New Meksiku da FDA nije iskrena u svojim namjerama i napetosti su počele rasti. U jednom trenutku državni su službenici razmatrali čak i mogućnost korištenja konfiscirane Marihuane, te su upitali načelnika State Highway patrole bi li im je mogao nabaviti.
U augustu 1978., Lynn Pierson, koja je poduzela herojske napore da se uspostavi milosrdni program, umrla je od raka, nikad ne primivši legalnu Marihuanu. Sada je FDA odobrila IND New Meksiku, no, opozvala je odobrenje nekoliko tjedana poslije, kada se bijes koji je okruživao Piersoninu smrt stišao. Tada su službenici New Meksika razmišljali o održavanju konferencije za tisak kako bi optužili savezne službenike za „neetičko i nemoralno ponašanje“. Napokon je program odobren, u novembru 1978.; pošiljke Marihuane bile su obećane za mjesec dana, ali nisu bile isporučene dva mjeseca.
Zamisao o nasumičnosti programa uskoro je pala u vodu. Pacijenti su među sobom raspravljali o relativno dobrim stranama dva tipa liječenja i mijenjali se međusobno kada bi to željeli; to im je ujedno davalo i osjećaj kontrole nad njegom koju su primali. Međutim, mnogi su pacijenti vjerovali, usprkos demantima NIDA-e (National Institute of Drug Abuse) Nacionalnog instituta za zlouporabu droge, institucije koja uzgaja i organizira njezino motanje u cigarete i distribuciju, da cigarete koje su primali nisu bile dovoljno jake. Država nikada nije provela neovisno ispitivanje. Neki su pacijenti napustili program kako bi kupovali kanabis na ulici za koji su osjećali da je bolji od vladine Marihuane i od sintetičkog THC-a.
Od 1978. do 1986., u New Meksiku je oko 250 oboljelih od raka primalo Marihuanu ili THC ukoliko konvencionalnim lijekovima ne bi uspjeli suzbiti mučninu i povraćanje. Za te pacijente bili su djelotvorni i Marihuana i sintetički THC, no Marihuana je bila bolja. Više od 90% ih je izvijestilo o značajnom ili potpunom oporavku od mučnina i povraćanja. U cijelom programu prijavljena su samo tri slučaja negativnih djelovanja – tjeskobnih reakcija koje su se lako rješavale običnim ohrabrivanjem.
Uspješni programi u drugim državama nalikovali su na ovaj u New Meksiku. Znalo se da je istraživanje samo maska; cilj je bio olakšati patnje. Iako se rezultati nisu poklapali s metodološkim standardima za nadzirana klinička istraživanja, oni su ipak potvrdili efikasnost kanabisa i prednost pušenja Marihuane nad oralnim THC-om. Uzgred, niti jedan program nije izvijestio da je bilo problema sa zlouporabom ili rekreativnim korištenjem THC-a ili Marihuane.
Izvještaj Ministarstva zdravlja države New York o terapijskoj uporabi kanabisa postavio je pitanje zašto se više pacijenata i liječnika nije uključilo u njujorški program. Zaključio je da postoji nekoliko razloga. Kao prvo, liječnici su bili skeptični zbog svoje ograničene prakse i iskustva. Kao drugo, birokratske prepreke su bile goleme. Kao što izvještaj kaže: „...bolnički farmaceuti i administratori žale se na papirologiju i procedure. Liječnici se žale na naporno podnošenje izvještaja i zahtjeva za primjenu. Barem šesnaest liječnika se raspitivalo o dostupnosti Marihuane, ali se nisu uključili u program jer su predvidjeli veliku količinu birokratskih procedura.“ Treća mogućnost bila je da su mnogi pacijenti i liječnici shvatili da je lakše dobiti kvalitetnu Marihuanu na ulici.
Otprilike u isto vrijeme kada su se uvodili državni programi, povećana potražnja prisilila je FDA da uspostavi IND za individualni tretman (poznatiji kao IND za milosrdnu uporabu ili Milosrdni IND), koji je omogućavao individualnim liječnicima čiji su pacijenti trebali Marihuanu, da im je daju. Proces podnošenja zahtjeva nije bio lak, jer je bio zamišljen u potpuno drugačiju svrhu – natjerati farmaceutske kompanije da budu sigurne u bezopasnost novih lijekova. Prvo bi pacijent kojem treba kanabis morao uvjeriti svog liječnika da podnese zahtjev za IND u FDA. Tada bi liječnik morao ispuniti poseban formular za DEA-u u vezi s lijekom prve kategorije. Ako bi zahtjev prošao u obje službe, tada bi liječnik morao ispuniti posebne formulare za naručivanje Marihuane u Sjedinjenim Državam – odakle ju je slala u Sjevernu Carolinu, gdje bi ju motali u cigarete koje su trebale imati istu snagu kao i ulična Marihuana (2% THC-a). Nakon toga bi NIDA otpremala Marihuanu u određenu ljekarnu koja bi morala pristati na stroge DEA-ine odredbe o osiguranju te droge.
Proces rješavanja zahtjeva trajao je četiri do osam mjeseci. I FDA i DEA-u je neprestano trebao podsjećati i rijetko bi reagirale u vremenskom razdoblju određenom zakonom. Prema Savezu za treapiju kanabisom, koji je pomagao mnogim pacijentima i liječnicima tijekom takvih procesa, vladine službe kao da su rutinski gubile neke od formulara, pa bi ih liječnik morao ponovo podnositi, ponekad i više puta. Shvatljivo je da se većina liječnika tijekom takvih procesa, vladine službe kao da su rutinski gubile neke od formulara, pa bi ih liječnik morao ponovno podnositi, ponekad i više puta. Shvatljivo je da se većina liječnika nije željela uplitati u tu papirologiju, osobito zato što ih je mnogo vjerovalo da je s propisivanjem kanabisa povezana i profesionalna sramota.
1976. godine Robert Randall postao je prvi pacijent koji je primio Milosrdni IND (pravni način da se učini iznimka u zabrani uporabe Marihuane, te da se ona legalno odobri bolesnim ljudima koji dokazano ne mogu bez nje) za iporabu Marihuane. U idućih trinaest godina vlada je nevoljko odobrila još šest. Tada su, 1989. godine, FDA preplavili zahtjevi ljudi oboljelih od AIDS-a. Sluičaj koji je privukao pozornost na apsurdne i zastrašujuće posljedice medicinske zabrane Marihuane bio je napad vlade na Kennetha i Barbru Jenks, floridski par u svojim dvadesetim godinama života koji je dobio AIDS preko transfuzije krvi dane suprugu hemofiličaru. Oboje su patili od mučnine i povraćanja i gubitka apetita uzrokovanih AIDS-om ili AZT-om (jedan od lijekova koji se daju oboljelima od AIDSA); njihov se liječnik bojao da će Barbra umrijeti od gladi prije nego je dokrajči bolest. Početkom 1989. godine, Jenksovi su doznali za Marihuanu u grupi osnovanoj za podršku ljudima oboljelih od AIDS-a. Počeli su je pušiti i godinu dana su vodili normalne živote. Osjećali su se bolje, vratili izgubljenu težinu i bili su u stanju biti izvan bolnice; Kenneth Jenks uspio je čak i zadržati svoj posao punim radnim vremenom.
Tada ih je netko prijavio. Dana 29. marta 1990., deset naoružanih pripadnika Odjela za narkotike razvalilo je vrata njihova doma u kamp kućici, prislonilo pištolj na glavu Barbre Jenks i dočepalo se dokaza o zločinu – dvije malene biljke Marihuane koju su uzgajali jer si nisu mogli priuštiti plaćanje ulične cijene droge. Uzgajanje Marihuane u Floridi je krivično djelo; Jenksovi su se suočili s pet godina zatvora . Na svom suđenju, u julu, imali su obranu utemeljenu na medicinskoj nuždi, koja rijetko kada uspijeva. Sudac je odbio obranu i osudio Jenksove, mada je odredio skraćenu kaznu. Viši je sud kasnije promijenio osudu i obrana osnovana na medicinskoj nuždi bila je prihvaćena.
Slučaj je popraćen javnim publicitetom pa su Jenksovi uspjeli dobiti Milosrdni IND. Sada se FDA našla preplavljena novim zahtjevima oboljelih od AIDS-a. Broj postojećih Milosrdnih IND-a porastao je s pet do trideset i četiri u godini dana. Početkom juna 1991., zamjenik direktora Državne službe za kontrolu dorga, Herbert D. Kleber, uvjeravao je televizijsku publiku diljem nacije da će svakome tko ima medicinsku potrebu za Marihuanom biti omogućeno da dobije Milosrdni IND. Međutim, nekoliko tjedana kasnije, James O. Mason, načelnik Službe javnoga zdrravlja objavio je da će se taj program ukinuti zato što šteti suprotstavljanju Bushove uprave uporabi ilegalnih droga. „Ukoliko ljudi primjete da Služba javnog zdravlja ide uokolo i dijeli ljudima Marihuanu, tada će pomisliti da ta stvar i ne može biti tako loša.“ rekao je Mason. „To bi davalo loš signal. Ne smeta mi da se to čini ako ne postoji niti jedan drugi način da se tim ljudima pomogne..
Ali, ne postoji niti mrvica dokaza da pušenje Marihuane pomaže ljudima s AIDS-om“. 1972. godine, posebna komisija strucnjaka koju je sazvao predsjednik Nixon podnijela mu je izvještaj (tzv. Shafer report) prema kojem umjereno uživanje Marihuane ne predstavlja ozbiljnu prijetnju zdravlju, jer ne ostavlja štetne posljedice na zdravom organizmu i ne dovodi do fizicke ovisnosti. Isto tako, Nixonova se komisija izjasnila protiv kažnjavanja osoba koje puše ili posjeduju Marihuanu, ali odbacuje bilo koji prijedlog za legalizaciju proizvodnje kanabisa. Iste godine, u Kanadi, komisija analogna onoj u Americi dolazi do slicnih zakljucaka. Zakljuceno je da se pitanje Marihuane završi parcijalnom prohibicijom. Od pocetka sedamdesetih godina, javno mišljenje pocinje zastupati stavove za legalizaciju Marihuane, sve masovnije. Medutim, i dalje postoji suprotno stajalište, iako ne tako izraženo kao u tridesetim i cetrdesetim godinama. Najviše takvih glasova culo se na zasjedanju jedne potkomisije americkog Senata, održanom u proljece 1974. godine. 1979. godine, povecao se broj konzumenata Marihuane i u Japanu, nakon što se saznalo da je na aerodromu u Tokiju uhapšen Paul McCartney, clan Beatlesa. Mladi su na taj nacin demonstrirali u korist Paula. S kraja sedamdesetih godina u SR Njemackoj, Marihuanu je pušilo ili probalo 30% srednjoškolaca. 1970. godine, provedena je i anketa u kojoj se 34% psihijatara slaže za daljnju kontroliranu prodaju kanabisa, a cak 71% sociologa i psihologa.
Kao rezultat opce atmosfere i realne situacije oko Marihuane, neke države SAD-a samostalno ublažavaju postojece zakone o Marihuani. Aljaska 1975. godine proglašava neustavnim svako miješanje vlasti u privatnu uporabu Marihuane. Slijede je mnoge države SAD-a, gdje se iducih godina javno pušenje Marihuane tretira kao prekršaj kažnjiv globom. Pocetkom osamdesetih godina, dolaskom na vlast Ronalda Reagana, pooštrava se stav prema uporabi Marihuane. Politiku u odnosu sa Marihuanom provodi Carlton Turner, predsjednikov pomocnik za pitanja o narkoticima, koji inace s nekoliko svojih radova o kanabisu suraduje u zagrebackom casopisu Acta pharmaceutica jugoslavica. U SAD-u se revidiraju liberalniji odnosi koji su prevladali u sedamdesetim godinama. Smatra se da se u oslobodenju Marihuane išlo predaleko. Pocetkom 1988. godine, vlasti u SAD-u jako pooštravaju mjere i nastoje suzbiti promet Marihuanom rigoroznim kaznama. Pozitivan nalaz kanabinoida kod sve ucestalijih obaveznih pregleda urina znaci za mnoge gubitak zaposlenja. Pooštrena kontrola na granicama smanjuje uvoz Marihuane u SAD, ali istovremeno stimulira uzgajivace konoplje unutar zemlje. Politici americkoj vlasti prema drogi suprotstavlja se vec spomenuta organizacija NORML. Reaganovu administraciju predstavnici NORML-a okrivljuju za cinjenicu da se godišnjim krijumcarenjem 12 000 tona Marihuane iz Latinske Amerike u SAD uvozi svakojako smece, prljavština, bakterije i paraziti. S druge strane, legalnim i kontroliranim domacim uzgojem konoplje, država bi, po njihovoj procjeni, godišnje zaradila 3 do 6 milijardi dolara na ime poreza i taksa. Vlasti još od 1981. godine pokušavaju zemlju zasijanu konopljom sistematski zasipati pesticidima, posebno parakvatom, no, nailaze na otpor nekih strucnjaka koji upozoravaju na zdravstveni rizik pušenja Marihuane zagadene parakvatom.
Nakon što je devet mjeseci držala program „pod razmatranjem“, Služba javnog zdravlja ukinula ga je u martu 1992. Dvadeset osam pacijenata čiji su zahtjevi već bili odobreni, bilo je uskraćeno za obećanu Marihuanu. Trinaest pacijenata koji su već primali Marihuanu dobili su odobrenje da je nastave primati. 1996. godine, ta je brojka spala na osam. Nakon više od dvadeset godina, tijekom kojih se stotine ljudi probijalo kroz državna zakonodavstva, savezne sudove i upravne službe kako bi postigli da Marihuana bude dostupna ljudima koji pate, ovih osam ljudi jedini su za koje ona više nije zabranjeni lijek.
