BOL
Bol je simptom bolesti. Praćen osjećajem straha i životne
opasnosti, za čovjeka je nesumnjivo najneugodniji doživljaj. Zbog toga je
čovjek pojam bola proširio da bi označio tešku žalost i patnju. „Duša me boli“,
kaže se u narodu.
Bol prati čovjeka čitavoga života. Rođenje je praćeno bolom,
smrti često prethodi bol, čitav život ispunjen je razdobljima povremenoga bola.
I riječ bolest u našem jeziku potječe od riječi bol, koja je uvijek smatrana
osnovnim znakom bolesti.
Unatoč tome bol je saveznik čovjeka: upozorava na opasnosti
koje prijete tijelu i javlja se uvijek kada se tkivo ošteti; na bol čovjek
reagira nehotično (reflektorno), da bi odstranio uzrok koji je izazvao
oštećenje. Na primjer: kad bismo sjeli na vrući predmet, bol bi nas prisilio da
ustanemo. Ako bismo predugo ležali samo u jednom položaju tijela, bol bi nas
prisilio da se okrenemo, a promjenom položaja tijela sprečavamo oštećenja koja
nastaju nedovoljnom cirkulacijom krvi u koži zbog dugotrajnog pritiska. Bol u
unutrašnjosti tijela prisiljava bolesnika da traži liječničku pomoć. Mnogi su
ljudi ostali živi samo zato što je bol pravovremeno najavio ozbiljnu bolest i
tako omogućio hitnu liječničku pomoć.
Bol najčešće tjera bolesnika da traži liječničku pomoć.
Jakost bola ne odgovara stupnju opasnosti. Bezazlena zubobolja može biti uzrok
nepodnošljivog bola, dok rak na želucu u početku bolesti uopće ne boli i
izaziva neznantne smetnje. Liječnik, poznavajući vrste i putove širenja bola,
može postaviti dijagnozu bolesti već na osnovi toga jedinog znaka bolesti.
Bol je posebna, samostalna vrsta osjeta, kao što je zaseban
npr. osjet topline, hladnoće i dodira. Za osjet bola postoje odgovarajuća
osjetna tjelešca. To su vrlo osjetljivi završeci živaca smješteni u koži i
unutrašnjosti tijela. Podražaji se prenose živčanim vlaknima u dio mozga koji
se naziva (talamus), a vrlo je važno središte živčanoga sustava. Tu se nalaze
centri autonomnoga živčanoga sustava koji upravlja nehotičnom ali za život
čovjeka bitnim funkcijama rada pojedinih organa, žlijezda itd.
Pomoću toga sustava nastaje niz promjena na površini i u
unutrašnjosti tijela, koje redovito prate svaki jači bol. Tako nastaje širenje
zjenica, stiskanje krvnih žila i porast krvnog tlaka, znojenje, povišenje
šećera u krvi. U tom dijelu mozga određuje se vrsta bola i smeštanje bola
(projekcija bola) u onaj dio tijela u kojem je nastao podražaj. Sve što je u
vezi s bolom kod životinja završava ovdje, u međumozgu. Jedino u čovjeka
živčane niti odlaze u moždanu koru, gdje je sijelo duševnoga života.
Tek u kori mozga bol dobiva osobine karakteristične za
čovjeka. Tu se bolu ne daje osjetna nego osjećajna podloga patnje, strepnje,
potištenosti, straha. Ta duševna, psihička, reakcija na bol svojstvena je samo
čovjeku. Budući da čovjek sve osjete osjeća „na svoj način“, tako svaki čovjek
na svoj način doživljava bol. Zbog toga se bol i naziva osobnim, subjektivnim
osjećajem.
To su razlozi zbog kojih postoje velike razlike među ljudima
na načinu kako doživljavaju bol i kako reagiraju na njega. Muškarci lakše podnose
bol od žena, odrasli lakše od djece. Starci ga teže podnose od ljudi srednje
dobi. Američki Indijanci lakše podnose bol od drugih rasa.
Osjetljivost na bol mijenja se i kod iste osobe u razno
vrijeme. Umor, strah, uzbuđenje pojačavaju osjet bola. „Strah od injekcije“
pojačava osjet bola prilikom uboda igle. Bojazan za zdravlje, koja često prati
bolest, povećava osjetljivost na bol. Kao što čovjek različito reagira u
različitim životnim prilikama, različito reagira i na bol. Pojedinci koji su
strahovali od zubobolje, herojski su podnosili bol u mučilištima.
Ali čovjek može osjećati bol u različitim dijelovima tijela
a da za to ne postoje stvarni razlozi. To je umišljeni bol, ili bol na živčanoj
bazi, neurotski ili psihoneurotski bol. Liječnik će koji put upotrijebiti
izraze „konverzivni bol“ ili „psihogeni bol“.
Za umišljeni bol ne postoji nikakva tjelesna podloga.
Dijelovi tijela u kojima se osjeća bol nisu promijenjeni, oni su zdravi.
„Signali za bol“ ne putuju živcima u mozak jer ne postoji nikakav podražaj koji
bi izazvao bol. U takvim osobama postoje samo psihičke promjene. Slika bola
stvorena je u mozgu bez odgovarajućega podražaja za bol. Takav bol čovjek
doživljava kao stvaran, a popratne su reakcije slične, često i jače izražene
nego prilikom stvarnoga osjeta bola. U takvim ljudima postoji osjećaj patnje,
straha od opasne bolesti; koji put i plačem olakšavaju tegobe; svoj bol opisuju
teatralno, kao u kazalištu, i to ne samo svom liječniku nego i prijateljima,
susjedima, često i potpuno nepoznaim ljudima.
Mjesto gdje smještaju svoj bol ovisi o vlastitoj predodžbi
koju imaju u svom tijelu. Najčešće su to glavobolje ili bol u predjelu srca.
Ali boljeti može svaki dio tijela, ruke, noge, zglobovi, križa, lice, unutarnji
dijelovi, pa čak i organi koji su potpuno neosjetljivi na bol. Karakteristično
je za umišljen bol da „putuje“ tijelom s jednoga mjesta na drugo. Čas postoji
glavobolja, da bi nastupili bolovi u zglobovima, kičmi, očima, srcu. Netko bol
osjeća kao pritisak, stezanje, šrafanje, drugi će ga opisivati kao probadanje
nožem, pikanje, rezanje ili zabijanje klina.
Bolesnici s umišljenim bolovima najčešći su posjetioci
ambulanta. Vrlo ih se teško može uvjeriti da je s njihovim tijelom sve u redu.
Nepovjerljivi su i idu od liječnika do liječnika. Odlaze i nadriliječnicima,
travarima, vračarama, tražeći pomoć za svoj „nepodnošljiv bol“. Koji put izdaju
velike svote novaca za „preglede i lijekove“, a to ih dovodi do materijalnoga
osiromašenja.
Psihogeni bol može se javiti i u onih ljudi koji su psihički
i duševno potpuno zdravi. Problemi na poslu, bračni sukobi i slično izazivaju
kratkotrajne osjete bola najčešće u predjelu srca i glave. Rješenjem problema,
bol prestaje sam od sebe. Ako su krizne situacije dugotrajne, ako postoji niz
„nerješivih“ problema, liječenje takvih bolesnika može trajati duže vrijeme.
Liječnici će najprije isključiti mogućnost da bol ne potječe
od bolesti. Bolesnici se podvrgavaju brojnim pregledima i pretragama. Mogućnost
da bol koji osjećaju može potjecati i od opasnije bolesti samo je jedan od
razloga zbog čega je takve bolesnike vrlo teško uvjeriti da su tjelesno zdravi,
a da je njihov bol samo umišljen.