NASLOVNICA

Nismo odgovorni samo za ono što učinimo, već i za ono što ne učinimo!

Očekivati nešto za ništa je najpopularniji oblik nade.

Ako se ništa ne mijenja, ništa se neće ni promijeniti!

Nadam se da će Vam ove stranice otvoriti nove poglede na liječenje karcinoma.

Najprije treba liječiti dušu a tek onda tijelo, ponuditi riječ a tek onda i lijek.

Ozdravljenje se događa unutar vas. Niti jedan lijek na svijetu ne može vas ozdraviti. Jednom kad ste usvojili ovu rečenicu već ste na putu ozdravljenja.

Neznanje je često velika prepreka ozdravljenju i ono je danas veliki problem.

Nema neizlječive bolesti,već neizlječivih ljudi.

Ovaj blog na kojem se nalazite osnovan je s ciljem pružanja pomoći oboljelima od malignih bolesti, obiteljima oboljelih, njihovim prijateljima, zdravstvenim djelatnicima te svima ostalima kako bi dobili točne informacije koje će biti razumljive, korisne i pouzdane. Nastojat ću biti vodič onima koji nemaju koga pitati za savjet i podršku.

Za sva pitanja i informacije stojim Vam na raspolaganju na dr.zivkov@gmail.com

Mnogi mi pacijenti i klijenti dolaze pitajući se što je to rak i što ga uzrokuje. Većina postavlja pitanje "zašto ja?".

Iako im možemo ponuditi definiciju bolesti, glavno pitanje je zašto se upravo određena osoba razboli od raka.

Što je rak?

Budući da su mnogi ljudi zbog raka izgubili voljenu osobu pretpostavljaju da je taj snažni i moćni uljez sposoban uništiti i razoriti tijelo. Začudo, stanična biologija nam kaže da je istina upravo suprotna. Stanica raka je slaba i zbunjena!!! Vjerujete li u to? Povjerujte...

Rak počinje sa stanicom koja sadržava neispravnu genetsku informaciju tako da nije sposobna obaviti svoju funkciju. Ta stanica biva oštećena ili je bila izložena kemijskim tvarima i sl. Ako takva stanica stvara druge stanice sa istom pogrešnom genetskom informacijom, tada se počinje stvarati tumor sastavljen od mase nesavršenih stanica.

U normalnim okolnostima tjelesna bi straža ( imunosni sustav) prepoznala takve stanice i uništila ih. U slučaju malignih stanica dolazi do staničnih poremećaja koje su dovoljno snažne da se mogu brzo stvarati i ulaze u okolno tkivo. U težim oblicima raka, maligne se stanice oslobađaju iz svoje izvorne mase i prenose u druge dijelove tijela, gdje se počinju umnožavati i stvarati nove tumore.

To oslobađanje i širenje nazivamo metastazama.

Mnogi su krivca za rak skloni tražiti u vanjskim čimbenicima. "Svatko zna“ da rak uzrokuju kancerogene tvari ili genetska sklonost, zračenje ili možda prehrana. U stvarnosti, niti jedan od tih elemenata sam po sebi nije dovoljno objašnjenje zašto netko dobije rak, a drugi ne.

U potragu za uzrocima raka uloženo je mnogo vremena, energije i sredstava, ali nerijetko se zanemaruje jedna važna činjenica: iako su izloženi poznatim tvarima koje izazivaju rak, većina ljudi ipak ostaje zdrava. Potpuno je jasno, npr. da se učestalost raka pluća povećava kod pušača, ali ako je za dobivanje raka potrebno unošenje nikotina i smole u organizam, tada bi svaki pušač obolio od raka.

Ipak, većina pušača ne dobije rak pluća. Da bi razumjeli bolest, moramo razmotriti ne samo ono što izaziva rak, nego i ono što većinu ljudi štiti od raka, ono što održava naše zdravlje.

Najvažnija stvar je prirodni tjelesni obrambeni sustav. Svi smo mi redovito izloženi napadu bolesti, bez obzira jeli riječ o prehladi, gripi, ili ozbiljnijoj bolesti. Sama izloženost ne znači da ćemo se razboljeti. Obrambeni sustav (imunosni sustav) je tako moćan i učinkovit da većina ljudi, ako ih netko ne podsjeti da bi trebali ići na redovit pregled, godinama ne mora posjetiti liječnika.

Svaki put kada vidite da se na posjekotini stvara gnoj, to znači da je na djelu imunosni sustav . Gnoj nije ništa drugo nego masa bijelih krvnih stanica koje čine najveći dio imunosnog sustava koje su požurile na mjesto ranjavanja kako bi izdvojile ili uništile zarazu. Taj proces samoizlječenja neprestano se odvija i to na svim tjelesnim razinama.

Istraživanja su pokazala da za razvoj raka nisu potrebne samo abnormalne stanice, nego također i slabljenje prirodnog obrambenog sustava organizma, što je dovelo do toga da medicinsko područje prihvati ono što se naziva "teorijom nadzora“ u razvoju raka. U tijelu svakoga čovjeka povremeno se razvijaju abnormalne stanice i pod uobičajenim okolnostima imunosni sustav tijela pomno traga za njima i uništava ih. Da bi se pojavio rak, mora doći do ometanja rada imunosnog sustava.

Zašto jedna osoba oboli od raka, a druga ne?

Otkriveno je da između stresa i bolesti postoji snažna veza. Učestalost pojave raka kod laboratorijskih životinja uvelike se povećava kada su pod stresom. Povezanost stresa i bolesti je tako snažna, da prema razini stresa u čovjekovu životu moguće je predvidjeti pojavu bolesti.

Emocije mogu utjecati na razvoj bolesti kao i emocionalne reakcije na stres mogu dovesti do sklonosti raku. To je otkriće od iznimne važnosti za ljude oboljele od raka jer pokazuju da učinci emocionalnog stresa mogu oslabiti imunosni sustav.

Liječnici su godinama tvrdili da će se bolest pojaviti nakon iznimno stresnih događaja u životu. Postoji ljestvica stresa prema kojoj svaka osoba može izračunati koliko je ugrožena. Redoslijed je: smrt supružnika, razvod, bračno razdvajanje, zatvorska kazna, smrt bliskog člana obitelji, osobna povreda ili bolest, vjenčanje, otpuštanje s posla, umirovljenje, trudnoća, seksualne poteškoće, promjene na radnom mjestu, promjene financijskog položaja, smrt bliskog prijatelja, hipoteka, promjena načina života...

Udruga Dr.Zivkov

SVIJET BEZ RAKA – Vitamin B17

Možete li zamisliti svijet bez ove opake bolesti? Da li postoji lijek ili je to nešto što svakodnevno možemo pronaći u namirnicama?

Radi se o vitaminu B17 koji se još može susresti pod nazivom Laetril ili Amigdalin koji je na žalost odbačen od strane službene medicine. Vitamin B17 još je prije pedeset godina sintetiziran pod nazivom Laetril odnosno Amigdalin od strane biokemičara Ernst T. Krebsa. Sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća dr. Krebs je uz velik broj entuzijasta iste struke, zatim medicine i ostalih područja, nastojao etablirati ovaj jedinstveni lijek na tržite, tvrdeći da je rak u stvari avitaminoza, odnosno poremećaj u metablizmu izazvan nedostatkom jednog vitamina u prehrani. Vitamin B17 svakodnevno možemo susresti u pregršt namirnica, a to su prvenstveno koštice i sjemenke plodova: breskve, marelice, šljive, višnje, jabuke, zatim grahorice, proso i drugi izvori.

Kako je globalizacija uzela maha, a u interesu velikih farma kartela kao i službene medicine je potreba što većeg stjecanja profita, američka administracija za ishranu i lijekove (FDA) nazvala je ovaj lijek, odnosno vitamin B17 običnom prijevarom i zabranila njegovo plasiranje na tržište te svako saznanje o njegovim pozitivnim učincima.

No pojava Interneta opet je popularizirala ovu temu i zahvaljujući tome omogućeno je da se prenese istina o djelotvornosti ove supstance. Valja napomenuti da je ljudima koji su radili na promicanju vrijednosti vitamina B17 kao i samom dr. Krebsu na prvom mjestu bila etika i borba za zdravlje čovječanstva, a ne profit.

Jedan od najznačajnijih autora koji promiče ova saznanja je svakako Edward Griffin koji je autor dviju knjiga o vitaminu B17: "Politika u liječenju raka" i "Svijet bez raka". Prema potonjoj je i snimljen istoimeni film koji predstavlja dragocjeni dokument u saznanju o ovom jedinstvenom lijeku protiv raka.

Download cijelog filma s podnaslovom:

SVIJET BEZ RAKA - PART 1

SVIJET BEZ RAKA - PART 2

TRENUTNO NIJE DOSTUPNO

NAZIV PROIZVODA:

VITAMIN B17/AMIGDALIN/LEATRIL

100 mg/500 mg

POMAŽE OBAMBENU SPOSOBNOST ORGANIZMA

Dodatak prehrani. Ekstrakt koštica marelice. Vitamin B17, također se spominju kao Amygdalin dolazi od vađenja prirodnog B17 iz koštica marelice.

Kemijski naziv je D-Mandelonitrilo-beta-D-glucosido-6-beta-glucosidico.

SASTAV:

Sastojci: Ekstrakt marelica Kernel (Prunus armeniaca), Microcristaline celuloza, magnezijev stearat.

SADRŽAJ JEDNE TABLETE od 500 mg

Sastojci u jednoj tableti:

Suhi ekstrakt koštica marelice 500 mg, Unos kalorija - 2.899 Kcal, Proteini 0,624 g, Masti (lipidi) 0,946, Ugljikohidrati 0,0438, Natrij 0 mg.

Dnevna vrijednost nije uspostavljena. Postotak dnevnih vrijednosti temelji se na 2000 kalorija prehrane. Vaše prehrambene vrijednosti mogu biti više i niže ovisno o vašim potrebama za kalorijama.

SADRŽAJ JEDNE TABLETE od 100 mg

Sastojci u jednoj tableti:

Suhi ekstrakt koštica marelice 100 mg, Unos kalorija 2.499 Kcal, Proteini 0,0224 g, Masti (lipidi)  0,0546 g, Ugljikohidrati 0,0038 g, Natrij 0 mg.

Dnevna vrijednost nije uspostavljena. Postotak dnevnih vrijednosti temelji se na 2000 kalorija prehrane. Vaše prehrambene vrijednosti mogu biti više i niže ovisno o vašim potrebama za kalorijama.

UPOZORENJA: Ovaj proizvod nije lijek. Čuvati izvan dohvata djece. Ne koristiti ako je vanjska sigurnosna brtva slomljena. U slučaju bilo kakve nuspojave obustaviti uporabu odmah. Uvijek obavijestite svog liječnika kad god koristite dodatke prehrani te kada ste pod terapijom liječenja ili ste trudni ili dojite. Preporučene dnevne doze ne smiju se prekoračiti. Ne uzimati natašte.

NAČIN ČUVANJA: Na suhom i tamnom mjestu na temperaturi do 25°C

NAMJENA: Pomaže obrambenu sposobnost organizma.

PREPORUČENA DNEVNA DOZA I NAČIN PRIMJENE:

Tablete od 500 mg

Tri puta dnevno po dvije tablete od 500 mg uz obrok 21 dan. Nakon 21 dana jedna tableta sa svakim obrokom i jedna prije spavanja najmanje slijedeća tri mjeseca. Ako imate teškoća sa gutanjem, tablete možete izmrviti i dodate mekoj hrani. Ako imate problem sa stomakom, onda biste trebali da uzimate po jednu tabletu šest puta dnevno. Ako osjećate mučninu, presijecite tablete na pola i uzimajte jednu polovinu svakog sata.

Tablete od 100 mg

Dvije do četiri tablete dnevno kao prevencija i dodatak prehrani uz obrok. Ako imate teškoća sa gutanjem, tablete možete izmrviti i dodate mekoj hrani. Ako imate problem sa stomakom, ako osjećate mučninu, presijecite tablete na pola i uzimajte u toku dana.

NETO KOLIČINA: 100 tableta od 100 mg ili 500 mg

NAJBOLJE UPOTRIJEBITI DO KRAJA: mjesec i godina te datum otisnuti na naljepnici.

SERIJSKI BROJ: otisnut na naljepnici.

NA SLOVENSKOM:

NAZIV PROIZVODA:

VITAMIN B17/AMIGDALIN/LEATRIL

100 mg/500 mg

PODPIRA OBRAMBNO SPOSOBNOST ORGANIZMA

Dodatek prehrani. Ekstrakt iz koščic marelic. Vitamin B17, omenja se tudi pod imenom Amygdalin dobimo ga s pridobivanjem naravnega B17 iz koščic marelic.

Kemijski naziv je D-Mandelonitrilo-beta-D-glucosido-6-beta-glucosidico.

SESTAVA:

Sestavine: Ekstrakt marelic Kernel (Prunus armeniaca), Microcristaline celuloza, magnezijev stearat.

VSEBINA ENE TABLETE - 500 mg

Sestavine v eni tableti:

Suhi ekstrakt koščic marelic 500 mg, Vnos kalorij - 12.495 Kcal, Proteini 0,112 g, Maščobe (lipidi) 0,423, Ogljikovi hidrati 0,019, Natrij 0 mg.

Dnevna vrednost ni določena. Odstotek dnevnih vrednosti se temelji na 2000 kalorij prehrane. Vaše prehrambene vrednosti so lahko višje ali nižje, odvisno od vaših potreb po kalorijah.

VSEBINA ENE TABLETE  - 100 mg

Sestavine v eni tableti:

Suhi ekstrakt koščic marelic 100 mg, Vnos kalorij 2.499 Kcal, Proteini 0,0224 g, Maščobe (lipidi)  0,0546 g, Ogljikovi hidrati 0,0038 g, Natrij 0 mg.

Dnevna vrednost ni določena. Odstotek dnevnih vrednosti se temelji na 2000 kalorij prehrane. Vaše prehrambene vrednosti so lahko višje ali nižje, odvisno od vaših potreb po kalorijah.

OPOZORILA: Ta proizvod ni zdravilo. Hraniti izven dosega otrok. Ne uporabljati, če je zunanje varnostno tesnilo zlomljeno. V primeru kakršnegakoli stranskega učinka takoj prenehati z uporabo. Vedno obvestite svojega zdravnika kadarkoli uporabljate dodatke prehrani in če se udeležujete zdravilne terapije, prav tako tudi, če ste noseči ali dojite. Priporočene dnevne doze se ne smejo prekoračiti. Ne jemati na tešče.

NAČIN SHRANJEVANJA: Na suhem in temnem mestu pri temperaturi do 25°C

NAMEN: Podpira obrambno sposobnost organizma.

PRIPOROČENA DNEVNA DOZA IN NAČIN DOZIRANJA:

Tablete - 500 mg

Trikrat na dan po dve tableti (500 mg) med obrokom 21 dni. Po 21 dneh eno tableto pri vsakem obroku in eno pred spanjem najmanj še tri mesece. Če imate težave s požiranjem, tablete lahko zdrobite in jih pomešate z mehko hrano. Če imate probleme z želodcem, potem bi morali jemati po eno tableto šestkrat na dan. Če občutite slabost, prerežite tablete na pol in vzemite eno polovico vsako uro.

Tablete - 100 mg

Dve do štiri tablete na dan za preventivo in dodatek prehrani med obrokom. Če imate težave s požiranjem, tablete lahko zdrobite in jih pomešate z mehko hrano. Če imate probleme z želodcem, če občutite slabost, prerežite tablete na pol in jemljite čez dan.

NETO KOLIČINA: 100 tablet - 100 mg ali 500 mg

NAJBOLJE UPORABITI DO KONCA: mesec in leto ter datum so odtisnjeni na etiketi.

SERIJSKA ŠTEVILKA: odtisnjena na etiketi.

----------------------------------------------------------------

TEKSTOVI O MEDICINSKOJ UPORABI VITAMINA B17

----------------------------------------------------------------

TRI NARODA NA PLANETI NIKADA NE OBOLJEVAJU OD RAKA

KORISNI SAVJETI VEZANI ZA TERAPIJU VITAMINOM B17

PREVENTIVNO UZIMANJE VITAMINA B 17

LIJEČENJE RAKA VITAMINOM B17

LAETRIL - B17

---------------------------------------------------------------------------------------------

TUMORI - TERAPIJA IMELOM

Imela se od davnina koristi kao ljekovito sredstvo. Već su i stari Grci znali za njezino ljekovito djelovanje, a u Sjevernoj Europi se imela koristi od 16. stoljeća protiv različitih tegoba.

Korištenje imele u terapiji raka počinje Rudolf Steiner, koji je 1917. god. zajedno s liječnicom dr. Idom Wegmann objavio rad o ljekovitim svojstvima imele.

Najučinkovitiji sastavni dijelovi imele su: visco-toksini i lektini imele.

Visco-toksini djeluju ponajprije citolitski, tj. pobliže, oni rastvaraju staničnu membranu tumorske stanice i tako je razaraju.
Lektini imele djeluju sporije i ponajprije citostatski, tj. oni dovode rast tumora do izvjesnog mirovanja.
Značajnije djelovanje lektina očituje se u jačanju imunološkog sistema.

Imele bjelogoričnog drva (npr. imela jabuke, jasena) imaju, čini se, viši cito-toksični efekt od imela crnogorice (npr. jela, abies i bor, pinus), što je objašnjivo, jer sadržavaju veću koncentraciju visco- toksina koji djeluju toksički na stanice tumora.

Zanimljivo je da imela ljeti sadrži više visco-toksina, dok je zimi znatno viši sadržaj lektina. To je razlog da se imela bere dva puta godišnje i urod pomiješa, kako bi se optimalno iskoristila djelotvornost imele.

Imela raste na različitom drveću kao polu-parazit. Polu-parazit stoga, jer drvu domaćinu uzima mineralne soli i vodu, ali je u stanju domaćinu staviti na raspolaganje ugljikohidrate bogate energijom, koje stvara putem fotosinteze. Zanimljivo je također, da se imela posebno obilno pojavljuje ako drvo domaćin raste u geopatskim zonama.

U antropozofskoj medicini svako drvo domaćin, na kojem se smjestila imela, ima poseban značaj. Jer različiti ekstrakti imele djeluju bitno na tumore, spol i konstituciju. To se preko MORA- testiranja može jasno dokazati.

Iz toga proizlazi, da se najdjelotvorniji preparat imele može odrediti samo putem testa. Na preparate, kod npr. firme Weleda, se ne može uvijek pouzdati kod navedenih indikacija, jer se tamo oslanjaju na iskustava, koja individualno ne moraju odgovarati pojedinačnom slučaju. Iscador™- preparati potiču s 4 drva domaćina:

Viscum mali (imela s jabuke) – Iscador M
Viscum pini (imela s bora) – Iscador P
Viscum quercus (imela s hrasta) - Iscador Qu
Viscum ulmi (imela s brijesta) – Iscador U

Da među različitim domaćinima imele zaista postoje relevantne razlike, mogla su potvrditi novija istraživanja, jer su količine, sastavni dijelovi i sadržaji npr. imele s hrasta i imele s jabuke bili potpuno različiti, što onda objašnjava različite profile (načine) djelovanja imele s različitih domaćina.

Vrstu imele, prema njenom domaćinu i firmi proizvođaču, treba u pravilu ispitati za svakog pacijenta individualno!

Navedena, preferirana primjena imele s jabuke za žene, i one s hrasta za muškarce, u velikom postotku nije odgovarajuća. Ukoliko se ne izvrši optimalni odabir, izostat će terapijski učinci!

Slijedeći učinci imele mogu se očekivati u okviru terapije tumora:

• imunološka stimulacija → opće jačanje obrambenih mehanizama, npr. protiv virusa
• regulacija topline → protiv čestog osjećaja zimice kod oboljelih od tumora
• poboljšanje općeg stanja i radne sposobnosti
• poboljšanje apetita i sna
• ublažavanje bolova kod tumora
• poticanje rada koštane srži
• bolja podnošljivost kemoterapije

Jednom studijom provedenom u više centara, na pacijentima iste dobi dokazano je izvanredno djelovanje preparata imele Eurixor™biosyn na reduciranje nuspojava kemoterapije odnosno zračenja, nakon operacije karcinoma dojke.
U odnosu na kontrolnu grupu postignuta je redukcija do 80 % kod slijedećih nuspojava:
• mučnina, nedostatak apetita
• tegobe u želucu / gornjem dijelu trbuha
• umor / umor, depresija / nedostatak poticaja
• smanjeno pamćenje / koncentracija

Zbog tih uvjerljivih rezultata niti jednom pacijentu se već iz etičkih razloga ne bi smjela uskratiti ova terapija!
Kod slijedećih tumora imamo potvrđenu učinkovitost terapije imelom:

- karcinom grla
- karcinom jajnika
- karcinom rodnice
- karcinom dojke
- karcinom debelog crijeva
- karcinom bronhija
- karcinom želuca
- karcinom mjehura

Neosporno djelovanje imele na smanjenje bolova, pogotovo u uznapredovanom stadiju, određuje njezino korištenje u terapiji. Taj njezin učinak zasnovan je na tome, što imela stimulira izlučivanje endorfina. Endorfini, kao što znamo, omogućuju bolje podnošenje bolova i uz to izazivaju osjećaj sreće.
Prije operacije tumora nije uvijek moguće provesti terapiju imelom, ali bi bilo poželjno nakon operacije osigurati dvije serije (= 14 injekcija Iscador™), kako bi se smanjio imunološki stres i opasnost od metastaza.

Čini se potpuno opravdanim, odgoditi termin operacije na neko određeno vrijeme zbog prethodne terapije imelom. Jer do dijagnosticiranja npr. karcinoma dojke, tumor je imao već nekoliko godina vremena za svoj razvoj.

Nije baš vjerojatno, da će razvoj metastaza započeti baš u tom trenutku, pa treba odvagnuti, nije li bolje prethodno započeti terapiju za podizanje imunološkog sustava. Reagiranje različitih vrsta tumora na terapiju imelom sasvim je različito, tako da rutinska primjena ne dolazi u obzir.
Kod slijedećih tumora pokazalo se nedovoljno reagiranje na terapiju imelom ili je ono potpuno izostalo:

- akutna leukemija
- limfom
- HNO- tumori
- karcinom gušterače
- karcinom želuca
- karcinom jednjaka
- osteo-sarkom
- maligni melanom
- Ewing-sarkom
- Burkitt- sarkom

Ovaj popis ne znači, da je terapija imelom djelotvorna kod tumora koji nisu navedeni.

Za reduciranje nuspojava kemoterapije trebala bi se terapija imelom, nakon ispitane učinkovitosti, provoditi prije i za vrijeme kemoterapije. Eventualno čak i povisiti dozu na 3 x na tjedan, jer je imunološki sustav u to vrijeme posebno opterećen. Enormno opterećenje vidi se po znatno smanjenom broju limfocita i leukocita.

Terapija imelom ima povoljan i ugodan učinak na pacijenta, jer imela djeluje poput piretika, tj. povisuje tjelesnu temperaturu pacijenata, koji uglavnom osjećaju zimicu.

PRIMJENA IMELE

Injekciju treba dati duboko pod kožu. Ako se injektira previše plitko pod kožu, mogu se pogoditi živci osjetljivi na bol koji tuda prolaze. U tom je području povećana i opasnost od alergija.
Paziti: Primjena imele može dovesti do gubitka cinka. Cink treba kontrolirati i po potrebi nadomjestiti!

Ako je moguće, mjesta uboda injekcije trebala bi biti što bliže tumoru, u razmaku od najmanje 3 cm. "Injekcijski sat" pokazao se osobito dobrim na trbuhu oko pupka. Injektira se u udaljenosti širine ruke od pupka, pri čemu se kod svake ponovne injekcije mjesto uboda pomiče svaki put za dva sata.
Kod Iscador™- preparata potrebno je nakon 14 injekcija (= 2 pakiranja po 7 komada) načiniti pauzu od tjedan dana, a zatim ponovo nastaviti terapijom.

Ako su kod visoko rizičnih pacijenata injekcije potrebne svaki drugi dan, nakon 7 dana učini se trodnevna pauza.
Kad bolest poprimi zadovoljavajući tijek, intervali se povećavaju: u 2. godini na dva tjedna i u 3. godini na 3 do 4 tjedna. Godišnje se ipak ne bi smjelo dati manje od deset serija po 7 ampula.
U međuvremenu je terapija imelom kod Iscador™- preparata napredovala. Preparati sadrže uvijek istu određenu količinu lektina s oznakom Iscador™ M 5mg i Iscador™ Qu 5 mg Spezial. U našoj praksi daje se prednost novim preparatima.

• Anti-hormonska terapija kod tumora osjetljivih na hormone ne pokazuje kontraindikacije na terapiju imelom.

IMELA I PROFILAKSA METASTAZA

Klasična medicina trudi se također terapijom obuhvatiti sve metastaze. Taj cilj, unatoč agresivnim terapijama, ostaje nažalost često samo nerealna želja.

Kroz terapije visokog rizika i sa znatnim nuspojavama smanjuje se doduše često veličina i broj metastaza, ali se time ne produžuje ukupno vrijeme preživljavanja.

Jer zbog supresivnih (agresivnih) mjera obrambene snage organizma toliko oslabe, da bi pacijent sigurno dulje poživio bez ikakvih (klasično-medicinskih) tretmana.

Tu nastupa terapija imelom, jer je sprečavanje nastanka metastaza, njihovog rasta i broja, upravo njezina domena. Metastaze, tj. njihova profilaksa tretiraju se u principu kao primarni tumori. Tehniku primjene imele treba proučiti u uputama koje navode farmaceutske firme.

Pacijenti si uglavnom sami daju injekcije i to 2 x tjedno u predjelu trbuha, uz stalno mijenjanje mjesta uboda. Početno djelovanje je gotovo neprimjetno. Lagani porast tjelesne temperature je dobrodošao, pacijenti je u pravilu osjećaju kao ugodu, jer često pate od zimice. Povišena temperatura rijetka je pojava..

• Kod imele se radi o biljnom ekstraktu s mnogo čestica bjelančevine. Teška reakcija u smislu anafilaksije mora se uzeti u obzir, unatoč savjesno provedenom MORA- testiranju. U ordinaciji moraju zato biti na raspolaganju slijedeći preparati: adrenalin, preparati kortizona i antihistaminici. Na raspolaganju bi trebao stajati i aparat s kisikom.

Terapija imelom preporuča se pacijentima nažalost često samo za jačanje imunološkog sistema i kod stanja iscrpljenosti. To ne bi smio biti slučaj, jer terapija imelom predstavlja visokovrijednu terapiju, koju bi trebalo koristiti samo u slučaju prave potrebe.

Razlog za suzdržanost prema terapiji imelom leži u okolnosti, što se učinkovite tvari imele sastoje od biljnih bjelančevina, koje mogu izazvati alergije. Kroz nepromišljeno korištenje može se s vremenom razviti preosjetljivost, tako da se imela više ne može koristiti u svoju pravu svrhu, tj. u terapiji tumora. Treba svakako napomenuti, da je alergija na imelu prilično rijetka. Ona nastupa češće kod pacijenata alergičnih na glavočike i pelud, kao i kod pacijenata s poli-alergičnom dijatezom (pacijenata koji naginjaju različitim alergijama).

Prije primjene terapije pacijente treba ispitati, odnosno testirati.


ALERGIJSKE REAKCIJE NA IMELU

Ukoliko nakon injekcije imele nastupe trenutni simptomi kao vrtoglavica, tahikardija, osjećaj tjeskobe ili slabosti, dovoljna će biti injekcija mješavine kalcija / magnezija (npr. Sandoz™ 10%, Magnesiocard™). Ako se simptomi i dalje pogoršavaju, tako što nastupaju teškoće s disanjem i izbija znoj, onda je potrebna intravenozna injekcija nekog antihistaminika (npr. Fenistil™).

Ako se kod kućne primjene kod pacijenta pojevi svrbež, crvenilo ili oteklina, u pravilu si sam može pomoći kalcijem u šumećim tabletama i stavljanjem hladnih obloga na pogođena mjesta.

Prije nego što se krene na pojedinosti u vezi s imelom, treba promotriti ograničenja.

KONTRAINDIKACIJE IMELE

Kod slijedećih tumora ne smije se koristiti imela:
- primarni tumori mozga,
- Hodginkova bolest (limfogranulomatoza),
- primarni tumori leđne moždine
- Non-Hodgkin limfomi
- leukemije
- plazmacitom
- metastaze u mozgu

Terapije imelom treba izbjegavati kad je stanje tumora povezano s povišenom temperaturom i upalnim procesima, jer imela ima upalno djelovanje s povišenjem temperature. Takva situacija se može pojaviti kod gore navedenih tumora, a isto može biti npr. i slučaj kod karcinoma bronhija.
Kod tumora mozga treba odustati od terapije imelom iz razloga jer postoji opasnost od povećanja pritiska u mozgu koji izaziva imela pojačavajući prokrvljenost (cirkulaciju) u mozgu.

Isto tako, od terapije imelom treba odustati kod tumora krvožilnog sustava, jer djelovanje imele na stimuliranje imunološkog sistema može još više potaknuti napredovanje (progresiju) tumora.

Daljnje kontraindikacije pojavljuju se kod aktivne tuberkuloze kao i kod hyperthyreose (hipertireoza-pojačani rad štitnjače).

Pored korištenja u tumorskoj terapiji, imela se u novije vrijeme dokazala i u terapiji reumatskih oboljenja, gdje utječe na poboljšanje stanja kod tih bolesti - tipičnih pogoršanja CD4 / CD8 Ratio.

NAJTRAŽENIJI PREPARATI

NA ŽALOST DO DANAS NISMO REALIZIRALI PROJEKTE KOJE SMO IMALI U PLANU USLIJED ZAKONSKIH REGULATIVA.

U NAJAVI za 2013 godinu....

- Tijekom 2013 godine dolazi nam izvjesna veća količina Vitamina B17 (trenutno smo u fazi pronalaženja tvrtke koja bi nam taj B17 koji dolazi iz meksika upakirala u odgovarajuću ambalažu) ZA SVE ČLANOVE UDRUGE VITAMIN B17 BITI ĆE POTPUNO BESPLATAN

- Višegodišnjim istraživanjima i posjetama raznim klinikama liječnicima kako alternativnim tako i službenim došli smo do neprocjenjivih informacija o kurkumi, imeli i rosopasu te smo odmah pokrenuli realizaciju projekta izrade navedenog preparata. Trenutno smo  fazi pregovora sa jednom inozemnom tvrtkom da za naše potrebe (članstva) napravi prirodni biljni preparata koji ima uspješnost do čak 70 % posto kod većine karcinoma. ZA SVE ČLANOVE UDRUGE PREPARAT ĆE BITI BESPLATAN

VIŠE O SVEMU PRATITE NA www.drzivkov.com

TERAPIJA VITAMINOM C

Istraživanja Dr. Fredericka Klennera o terapiji vitaminom C, čudo iz prirode

Dr Frederick Klenner Sr, pionir na polju istraživanja o vitaminu C, bio je uspješan u liječenju mnogih bolesti uz pomoć primjene ovog vitamina, Klenner je dokaz da “big pharma” i te kako pazi da javnost brzo zaboravi prirodne lijekove i čudotvorne aspekte vitamina C .

Više na: http://www.doctoryourself.com/klennerbio.html
http://holistic-personal-development.com/2007/03/05/vitamin-c-cures-by-dr-fred-klenner/
http://www.seanet.com/~alexs/ascorbate/198x/smith-lh-clinical_guide_1988.htm
1949 U SADu je harala dječja paraliza. Dr. Klenner je svojom terapijom vitaminom C izliječio 60 pacijenata u roku od 5 dana, čak i one koji su već bili zahvaćeni grčevima. Naravno terapija se nije proslavila jer je neprofitabilna za „big Pharma“ ili velike farmaceutske kompanije.

Iznosimo detalje jednostavne terapije Dr. Klenera vitamonom C:

1. Prvih 24 sata uzima se svaka 2 sata po 2 grama čistog vitamina C u obliku natrij askorbata. Ukoliko se pojavi dijareja (vitamin C pojačava stolicu), uzimanje se produži na 4 sata. Dijareja se znak da ste dostigli dozu koja je maksimalna za vaše tijelo, to znači da vaše tijelo više ne apsorbira vitamin C, već ga izbacuje kroz probavni trakt. Dijareja uzrokovana vitaminom C je bezbolna i ne nadražuje stjenku crijeva jer sam vitamin C poboljšava sluzokožu probavnog trakta i ojačava ga.

2. Narednih 48 sati uzimati po 2 grama vitamina C u periodu od po 12 sati.

3. Kod djece od 4 do 12 godina doza je duplo manja. Djeca do 4 godine ne mogu uzimati veće količine vitamina C oralno. Kod njih se vitamin ce mora davati intramuskularno (injekcijama).  Upozorenje vitamin C ne smije biti Calcijum Askorbat jer može izazvati bubrežni kamen, a ne smije biti ni umjetno napravljena askorbinska kiselina (najjeftiniji masivno proizvedeni vitamin C). Vitamin OBAVEZNO mora biti u obliku: sodijum askorbata (nartij askorbat).

4. Vitamin C se najbolje apsorbira sa prirodnim bobičastim sokovima (borovnica, kupina, jagoda, malina…) ili prirodnog svježe iscjeđenog soka limuna, naranče ili limete da biste poboljšali prirodnu apsorpciju vitamina C.

5. Natrij askorbat se ne prodaje u ljekarnama jer je previše djelotvoran, može se naručiti preko interneta ali ga možete napraviti sami miješanjem sode bikarbone i soka od limuna u odnosu 2:1. Jedna litra iscijeđenog limuna (bez miješanja s vodom) sadržava oko 47 grama askorbinske (limunske) kiseline. Na tih 47 grama se dodaje 23 grama sode bikarbone. To treba dobro izmiješati – izmučkati u većoj tegli jer će doći do burne reakcije (pjene kao kod piva), nakon miješanja to jest mučkanja tegle, otvorite poklopac i pustite da ispari H2CO3, koji je nus proizvod reakcije. Ono što ostane popijte. Primijetit ćete da će ukus limunovog soka biti pomalo slan i neće biti kiselkast. Ovako dobiven vitamin C treba koristiti u većim količinama 50-100 grama dnevno. To je poptuno prirodna i neškodljiva supstanca.

6. Prema drugom uputstvu Dr. Klennera, natrij askorbat se može spravljati i sa vitaminom C – askorbinskom kiselinom koji kupujete u ljekarni sa sodom bikarbonom u omjeru 89/11 tk 89 grama askorbinske kiseline i 11 grama čiste sode bikarbone (nju morate kupiti u ljekarni ne u prodavaonicama hrane). To sve otopiti u destiliranoj vodi.

7. NATRIJ askorbat 1000 mg, sadrži: 889 mg askorbičke kiseline i 111 mg sodij bikarbonata.

Ovu metodu je Dr. Klenner koristio sa velikom uspješnošću za detoks ljudi koji su se skidali sa opijata čak i metadona i heroina. On je tretirao narkomane u periodu od 30-60 dana tako što je davao dnevno po 200-400 grama Natrij askorbata (sol askorbinske kiseline).
Zdravoj osobi nije Natrij askorbat nije nužan, ali su mu potrebne veće količine PRIRODNOG vitamina C, bez obzira da li ga uzima u hrani ili dodatcima (tabletama).  Namirnice koje najviše sadržavaju vitamin C su: naranče, limuni, šipak, bobičasti plodovi, kivi, višnje, trešnje,…,…
Organizam od prirodnog vitamina C, uklanja infekcije, zaglađuje i pomlađuje tkivo, vitamin C je jedan od najboljih antioksidanata i de stres potpomagala. Naš organizam, za razliku od većine životinja nema enzime kojima sam može proizvoditi vitamin C u jetri, zato nam je potreban svakodnevan unos ovog neprocjenjivog vitamina.
Otkriveno je da vitamin C ne pravi samo detoks tijela več i prednjeg moždanog režnja, kod ljudi koji su se oslobađali od opojnih droga, Natrij askorbat je izbacivao vještačke neuro transmitere iz prednjeg moždanog režnja koji su se tamo spojili sa moždanim stanicama. Organizam koristi vitamin C kao jednostavan detoksikator jer tijelo uvijek daje prednost prirodnim neurotransmiterima kao što je sol limunske kiseline, dok štetne i umjetne izbacuje. Nakon što su se ljudi koji su koristili opijate očistili svoje tijelo do štetnih neuro trasnmitera, tijelo im se očistilo i potreba za uzimanjem opijata je prestala.
Dr. Klenner je umro 1984 godine, a njegovi uspješni i jeftini preparati vitamina C, nikada postali popularni zbog jednostavne i jeftine priprave.

Dr. Klenner je supiješno liječio slijedeće bolesti s vitaminom C:

1.      Virusnu upalu pluča
2.      Poliomylitis
3.      Hepatitis
4.      Herpex Simplex i Zoster
5.      Boginje
6.      Kozice
7.      Mononukleozu
8.      Difteriju
9.      Pankreatitis
10.   Reumatsku groznicu
11.  Trihinozu
12.   Tetanus
13.   Uretitis
14.   Kronični cistitis
Prevencija od: Artritisa i Raka.

Pitanje koje se sasvim prirodno nameće, zašto javnost ne zna ništa o čudima i mogućnostima vitamina C. Zašto je Dr. Klenner ignoriran od strane medicinske znanosti? Da li je za njegovo „bacanje ispod otirača“ kriva i odgovorna farmaceutska „mafija“ koja ne želi jeftine lijekove i zdrave ljude?

KONVENCIONALNE TERAPIJE RAKA

 Želio bih vam sad predočiti popis terapija koje se danas nazivaju zlatnim standardom alopatije (standardni tretman za određene vrste tumora). Vjerojatno mislite kako "sigurno postoje konvencionalne knjige o tomu". Da, u pravu ste, ali one ne sadrže moje kritičke opaske. A prema mojem iskustvu znam koliko često male stvari mogu napraviti razliku kod donošenja odluke za ovu ili onu terapiju. Sviđa li se pacijentu liječnik, je li liječničko objašnjenje sjedne na svoje mjesto, je li lokacija klinike tamo gdje vi to želite i mnogo toga drugog važniji su čimbenici za donošenje odluke nego sve statistike svijeta.

U ovome tekstu je sažet popis koliko je to moguće, popis svih terapija koje vam konvencionalni liječnik može ponuditi za određenu vrstu raka. Prostorna ograničenja mi onemogućuju da prikažem sve terapije koje poznajem. Ali ipak sam siguran kako sam prikazao najvažnije teorije, te ponudio svoje stajalište glede njih.

Mnogi će se liječnici lupiti po glavi i reći: "To jednostavno nije u redu. Autor ne može držati pacijente podalje od tako "važnih" terapija kao što su kemoterapija ili zračenje." Moj je odgovor da ja nikoga ne držim ni od čega.

Ako mi dopustite vrjednovati važne studije na ponešto drukčiji način nego što to radi vaš onkolog, onda to nije zbog toga što vas želim zbuniti već da vidite i drugu stranu medalje. Činjenica što mnogi liječnici ne mogu biti tako kritični je nešto s čime se moram pomiriti i zbog čega moram zanemariti njihove reakcije.

Ali dragi gospodine Liječnice, postoji jedna stvar koju ne smijete zaboraviti. Naš je cilj zajednički, i kako ja prihvaćam vaše stajalište, očekujem od vas da u interesu tisuća pacijenata i vi prihvatite činjenicu kako mogu postojati i drukčija gledišta. To je jedini način kako možemo oboje biti ovdje za dobrobit ljudi koji trebaju pomoć. Za one koji i dalje tvrde kako je njihov put onaj pravi, mogu samo preporučiti da ponovo pročitaju Evanđelje po Ivanu (najvažnije je 8. poglavlje, stih 7).

Budimo pošteni, nije li nevjerojatno bahato tvrditi kako se različite vrste raka mogu liječiti samo s 3-4 terapije. Ne bih ništa rekao daje zadnjih godina ostvaren objektivni napredak, naročito kod epitelnih vrsta raka. Ali to se nije dogodilo, niti izbliza. Sve statistike svijeta govore drukčijim jezikom. I sve dok nema dokaza za poboljšanje, dopustit ću si i opet, i ispočetka preispitivati terapije.

Ne bismo trebali zaboraviti studije koje je objavilo Američko medicinsko udruženje (AMA, Vol. 284, 26.07.2000.) kako je alopatija postala treći najveći uzročnik smrti (nakon srčanih bolesti i raka). Prema tim studijama, otprilike 225.000 ljudi umire u SAD-u zbog liječenja, medikamenata i liječnika. Zamislite tu brojku. Svi bismo trebali biti pažljiviji kad i dalje tvrdimo da znamo liječiti rak.

Sad u vezi tretmana. Znanstvenici u Centru za rak McGill u SAD-u poslali su upitnik prema 118 onkologa i pitali ih koju bi od uobičajenih 6 terapija primijenili na sebi. Odgovorilo je 79 onkologa, 64 je odgovorilo da ne bi išli na cisplatin (standardnu kemoterapiju kod koje je godišnja prodaja 100 milijuna €). Još je gori bio drugi odgovor 58 od 79 onkologa koji su odgovorili da ne bi išli na kemoterapiju jer je neučinkovita i previše toksična. Kad sam to prvi put čitao, mislio sam kako nema ništa čudnog u tomu da liječnici na drukčiji način liječe sebe i svoje obitelji. Ali promislivši malo bolje, shvatio sam da to znači kako 75% liječnika ne podržava onu istu terapiju koju propisuju svojim pacijentima. Tada sam osjećao žalost i ljutnju. Žalost za pacijente koju su žrtvovani. Žalost za liječnike koji svakodnevno moraju biti izluđeni starijem onkologije, a ljutnja na sve one koji prikazuju ovakav sustav kao da je najbolji mogući.

Često sam zatečen proturječnošću onkologije, a pogotovo u trenucima kad alopatski liječnici pitaju mene, laika, za savjet u slučaju kad su oni ili netko od članova njihove obitelji oboljeli od raka. S jedne strane takvi upiti potvrđuju moj rad, ali s druge strane nije mi se lako suočiti s ljudima koji me godinama napadaju. U takvim situacijama uvijek se sjetim rečenice: "Samo budale nikad ne mijenjaju svoje mišljenje", i zato prihvaćam svakoga tko na pozitivan način koristi svoju inteligenciju. Osim toga, pomaže mi u podsjećanju što bih ja uradio kad bih obolio od raka.

Kad vam liječnik kaže da je uspješna jedino terapija koju je on propisao i da "g. Hirneise koji nije niti liječnik, ne zna ništa o njemačkoj onkologiji", tada barem vi znate kako to nije istina.

Što je zlatni standard konvencionalne onkologije?

U ovom ću vam poglavlju ukratko odgovoriti na postavljeno pitanje iz

naslova s objašnjenjima:

•        što je alopatska definicija određene vrste raka,

•        kolika je incidencija (učestalost) neke vrste raka u društvu,

•        koje su podvrste pojedine vrste raka,

•        koji su stadiji razvoja bolesti.

TNMG sustav

Sustav TNMG se uporabljuje svuda u svijetu za vrjednovanje tumorske

faze. Dijelovi akronima TNMG znače:

T = stadij tumora, od 1 do 4

N = čvorovi (lat. nodus), stadiji od 0 do 3 Za analne tumore:

NO = nema metastaza u limfnim čvorovima

NI = metastaze u limfnim čvorovima u blizini tumora

N2 = metastaze u limfnim čvorovima prepona i kod

unutrašnje ilijačne arterije s jedne strane

N3 = metastaze u limfnim čvorovima prepona i kod

unutrašnje ilijačne arterije s obje strane

M = metastaze, stadiji od 0 (nema metastaza) do 1

G = stupanj stanične degeneracije, stadiji od 1 do 4, liječnici to nazivaju diferencijacijom

G1 znači daje stanica dosta diferencirana, tj. vrlo slična zdravoj stanici

G4 znači slabo diferenciranu stanicu, tj. stanicu koja je značajno različita od normalne stanice

Zatim ću vam objasniti:

• kako se pojedina vrsta dijagnosticira od strane alopatskih liječnika

•        stoje alopatski koncept terapije, a koji se uobičajeno organizira

pomoću:

-        operacije

-        kemoterapije

-        radijacije

-        dodatnih terapija kao što su hormoni, interferon, antitijela i drugo

Ovi su podaci dobiveni od medicinskih priručnika i iz objavljenih

statistika. Vjerojatno znate onaj vic o statistici: Koja je komparacija laži? Jedna laž, dvije laži, statistika.

Još nešto morate znati, a to je da je statistika rastezljiva, da se može "svinuti" na više strana. Tvrdim da ako se unaprijed postavi rezultat studije, da će se tada moći napraviti onakva studija kakva je potrebna da odgovara prvobitnoj želji i to pomoću dizajna same studije, vrjednovanju njene rastezljivosti ili postavljanjem pravih pitanja. Zato s određenim brojkama moramo biti jako pažljivi.

Još ima nešto što se ne uzima u obzir. Ako lijek pomaže 99% kod svih oboljelih, ali potiče najozbiljnije popratne učinke kod samo jednog postotka pacijenata, tada to izgleda prihvatljivo. Ali ako vi pripadate tom 1% oboljelih, tada taj lijek predstavlja za vas 100% neuspjeh. Ako vam je rečeno za posebno pozitivnu ili negativnu studiju, tada se najprije upitajte:

•        tko je naručio studiju?

•        kome je studija poslužila?

•        koju korist ima osoba koja vam govori rezultate studije?

Tu određenu studiju možete uključiti u razmatranje samo ako su odgovori na ta pitanja zadovoljavajući. Iz vlastitog iskustva znam da ovo zahtijeva mnogo napora, da je često mučno i da treba uložiti mnogo vremena. Ali koja je alternativa tomu? Druga mogućnost je jasna: vjera umjesto znanja. U današnjoj medicini, na žalost, svo liječenje kroničnih bolesti (ne govorim o hitnim slučajevima) izgrađeno je na osnovu vjerovanja kako liječnici znaju bolje. I opet nažalost, znamo koliko je to (ne)uspješno.

-----------------------------------------------------------------------

KONVENCIONALNE TERAPIJE KARCINOMA

Zloćudne (maligne) bolesti i sve o njima

DA SE NE PONAVLJAM A SVE OBJAVLJUJEM NA FORUMU SA KOJIM SAM DOGOVORIO SURADNJU GORE VAM JE LINK

-----------------------------------------------------------------------

Tetrahidrokanabinol-THC

 Tetrahidrokanabinol

Tetrahidrokanabinol, također poznat i kao THC, Δ9THC, Δ9-tetrahidrokanabinol (delta-9-tetrahidrokanabinol) ili dronabinol, glavna je psihoaktivna tvar pronađena u biljci Cannabis, a novije i u nekim drugim biljkama. Raphael Mechoulam i Yechia Gaoni prvi su izolirali THC 1964. godine na Weizmann institutu u Rehovotu u Izraelu. U čistom obliku na hladnom je čvrst i staklast a ugrijan postaje ljepljiv i viskozan. THC je vrlo slabo topljiv u vodi, ali vrlo topljiv u većini organskih otapala poput etanola ili heksana. Kao i kod nikotina i kofeina, glavna funkcija THC-a u Cannabisu je najvjerojatnije zaštita biljke od štetočina. THC posjeduje svojstva visoke apsorpcije UV-B svijetla (280-315 nm) štiteći tako biljku od štetne radijacije.

Farmakologija

THC se u mozgu veže za specifični kanabinoidni receptor CB1. Prisutnost ovih specijaliziranih receptora u mozgu navela je istraživače na ideju unutrašnjih kanabinoida koje proizvodi tijelo. Krenula je potraga za tvarima koje normalno proizvodi mozak i vežu se za kanabinoidne receptore, takozvani prirodni agonist i ligand, što je dovelo do otkrića anandamida, 2-arachidonly glicerida (2-AG) i ostalih sličnih spojeva. Priča je slična kao i kod otkrića unutrašnjih opiata (endorfin, enkefalin, dinorfin) nakon što se shvatilo za koje receptore se vežu morfin i drugi opiati. Naknadno se pokazalo da kanabinoidi, preko trenutačno nepoznatog mehanizma, aktiviraju unutrašnje staze opiata preko μ1 opoidnog receptora, naglo oslobađajući dopamin u nucleus accumbens. Ovaj efekt može biti potisnut sa antagonistom rimonabant (SR141716A) CB1 kanabinoidnog receptora ili kod opioidnim receptorom sa antagonistom nalokson.

trodimenzionalni model molekule

THC ima analgetička svojstva i pri malim dozama što je dovelo do mogućnosti liječenja boli medicinskim cannabisom. Mehanizam koji to omogućava još nije u potpunosti poznat. Drugi efekti su poput relaksacije, euforije, promjenjena percepcija vremena i prostora, osjetljivost vizualnih, slušnih i njušnih živaca, dezorijentacija, eventualni umor i povećani apetit sve povezano sa stimulacijom CB1 receptora u središnjem živčanom sustavu (SŽS ili CNS). Povećani apetit je donekle objašnjen preko gastro-hipotalamičkog sustava. Aktivnost CB1 receptora u centru za glad u hipotalamusu čini hranu ukusnijom i prihvatljivijom, hormon za glad ghrelin povećava signale za glad kako hrana dospijeva u želudac. Tu su još neka svojstva koja spuštaju razinu agresije. THC ima i aktivni metabolit, 11-hidroksi-THC koji također ima ulogu u analgetičkim i rekreacijskim efektima biljke.

Toksičnost

Prema Merck indeksu, 12. izdanje, THC ima LD50 vrijednost od 1270 mg/kg (muški štakor) i 730 mg/kg (ženski štakor) uzeto oralnim putem rastopljeno u sezamovom ulju.

Kad bi se te vrijednosti računale prema odraslom čovijeku iznosile bi otprilike 50 i 86 g za 68 kg ženske ili muške osobe. To je ekvivalent za 1 do 1.8 kg cannabisa sa 5% THC-a uzeto oralnim putem. LD50 vrijednost za štakore uzeto putem inhalacije iznosi 42 mg/kg po težini tjelesne mase. Valja napomenut na studije toksičnosti kod životinjskih modela ne moraju nužno odgovarati toksičnosti u ljudskom organizmu. THC receptor raspodjele u središnjem živčanom sustavu štakora drugačiji je nego kod ljudi, što znači da postoji bitna mogućnost da toksičnost u ljudi varira od objavljenih životinjskih studija prema LD50. Ne postoji dokumentirana smrt povezana se predoziranjem marihuanom ili THC-om. Apsorpcija je lilmitirana serumskim lipidima koji mogu postati zasićeni THC-om, tako da prisutna topivost može ublažiti toksičnost.

Studije na temu distrubicije kanabinoidnih receptora objašnjavaju zašto je toksičnost THC-a tako mala, djelovi mozga koji upravljaju vitalnim funkcijama poput dišnog (respiracijskog) sustava nemaju mnogo receptora, stoga su relativno nezhavaćeni i s dozama daleko većim od prosječnih ili onih koje bi dospjele u organizam u noramlnim uvjetima.

Sintetički THC

Sintetički THC još je poznat pod imenom dronabinol, dostupan je kao lijek na recept (pod trgovačkim imenom Marinol) u nekoliko država uključujući SAD, Nizozemska i Njemačka. U SAD-u, Marinol je tretiran kao ne narkotička droga sa vrlo slabim rizikom za fizičku i mentalnu ovisnost, propisan na recept, na tzv. popisu III kontroliranih supstanci. Iako je DEA 2002. prihvatila peticiju, cannabis još uvijek nije tretiran jednako kao Marinol. Marinol je odobren od FDA u terapijama anoreksije kod pacijanata sa AIDS-om, kao i kod nekih glavobolja ili povraćanja za pacijente kemoterapije.

Analog dronabinolu, nabilon, dostupan je slobodno u Kanadi pod trgovačkim imenom Cesament kojeg proizvodi tvrtka Valeant. Cesament ja također dobio odobrenje FDA-a za buduću dostupnost u SAD-u u razini II kontroliranih supstanci.

U Travnju 2005. godine, Kanada je odobrila Sativex, raspršivač za usta za oboljele od multiple skleroze za olakšanje boli. Sativex sadrži tetrahidrokanabinol zajedno sa kanabidiolom. Proizvodi ga tvrtka GW Pharmaceuticals i to je prvi lijek u svijetu baziran na kanabisu.

Istraživanja

Mnoge studije uključuju medicinske mogućnosti THC-a u liječenju raka i AIDS-a, i to na primjer povećavajući apetit i smanjujući mučnine. Pokazalo se i od koristi kod oboljelih od glaukoma gdje snižava očni tlak. THC je korišten i u obliku cannabisa kod mnogobrojnih pacijenata oboljelih od multiple skleroze. Nedavno je cannabis preko medicinskog recepta korišten kod odraslih i maloljetnih pacijenata s poremećajima ADD-a i ADHD-a zbog svog relaksacijskog i umirujućeg efekta.

Neke studije su također pokazale i negativnu stranu THC-a povezanu sa neprestanom i dugotrajnom uporabom koje uključuju gubitak kratkotrajnog pamćenja, međutim postoje studije koje opovrgavaju ove tvrdnje, tvrdeći da MRI kod dugotrajnih korisnika pokazuje vrlo male ili nikakve razlike spram MRI-a osoba koje nisu uzimale THC. Studije na temu učinaka kod dugotrajnog korištenja su manjkave zbog ilegalnog statusa droge što čini samo istraživanje otežanim.

Pripremna istraživanja sa sintetičkim THC-om kod pacijanata oboljelih od Tourettova sindrom pokazuju da bi THC mogao u velikoj mjeri pomoći u smanjenju živčanih tikova. Studije na životinjama sa Marinolom i nikotinom pokazuju da bi mogli biti korisna dopuna neuroleptičnim lijekovima. Također, istraživanje sa 12 pacijenata pokazuje da Marinol snižava tikove bez značajnih štetnih učinaka. Slično istraživanje je pokazalo iste rezultate kod 24 pacijenta u vremenu od 6 tjedana.

Nedavna istraživanja sa sintetičkim kanabinoidom pokazuju da aktivacija CB1 receptora može uzrokovati neuroobnavljanje i neurozaštitu, a također i zaustaviti prirodnu degeneraciju kod neurodegenerativnih bolesti kao što su Parkinsova bolest ili Alzheimer. U in-vitro eksperimentima sa THC-om sa izuzetno visokim koncentracijama (koje nisu dostupne u uobičajenoj konzumaciji) pokazalo se da uzrokuje inhibiciju određenih formacija koje uzrokuju Alzheimer, i to bolje nego trenutačno odobreni lijekovi.

Studija iz [(1991)]. dokazala je kako se dizritmički poremećaji EEG smanjuju konzumiranjem kanabisa. Studija iz 1975. pokazuje redukciju tumora kod miševa, što je dokaz potencijalnom uspješnom tretmanu protiv raka.

POVIJEST KANABISA

Marihuana je jedna od najstarijih biljaka koju su ljudi upotrebljavali u brojne svrhe. Ona pripada među najstarije kulturne i psihoaktivne biljke. Opojnu smolu spominju svete knjige starih Perzijanaca (Zend-Avesta) i Indijaca (Atharva-Veda), tako da su znanstvenici zaključili da je biljka podrijetlom iz Azije.



Sigurno je da su biljku uzgajali u Kini, 4000. g. pr. Kr. i u Turkestanu 3000. g. pr. Kr. Kao lijek se već dugo koristi i u Indiji, Kini, Srednjem istoku, jugoistočnoj Aziji, Južnoj Africi, Južnoj Americi. O prastaroj upotrebi Marihuane možemo zaključiti iz brojnih antičkih zapisa. Oni govore kako se kanabis upotrebljavao za postizanje sreće, odnosno boljeg raspoloženja.Herodot je u 5. stoljeću naveo: „Konoplja u njihovoj zemlji raste divlja, ali je Skiti i siju, a narodi Trakije od nje prave odjeću. Skiti uzimaju sjeme te konoplje i puzeći po šatoru bacaju sjeme na užareno kamenje te se ono dimi i stvara paru, kojoj nije ravna nikakva parna kupelj u Grčkoj. Od te pare, Skiti su oduševljeni od veselja.

To im služi namjesto kupelji, jer oni tijelo nikada ne peru u vodi.“Ovaj opis se, dakako, nije mogao smatrati dovoljno uvjerljivim, kao dokaz o upotrebi kanabisa u to vrijeme. No, u prethodnom stoljeću, sjemenke konoplje otkrivene su više puta u skitskim grobovima. Sovijetski su arheolozi pred otprilike pedesetak godina na Atlajskom gorju otkrili skitske grobnice koje su kroz duga stoljeća bile pokrivene ledom. Uz gotovo savršeno očuvana tijela, pronašli su i bakrene posude ispunjene kamenjem, ledom i sjemenjem konoplje.

Isto tako, u Grčkoj su 1975. godine otkrivene grudice hašiša, te je donesena pretpostavka da je delfijska proročica Pitija svoja pretkazanja objavljivala pod utjecajem Marihuane. Antički liječnik Galen, jedan od najistaknutijih u to vrijeme, u drugom stoljeću govorio je i pisao kako se konoplja servirala kod gozbi u carskom Rimu radi povećanja radosti i užitka. Galen i drugi liječnici klasičnog i helenističkog doba visoko su cijenili Marihuanu, a isto je tako bila cijenjena i u srednjovijekovnoj Europi. Engleski je svećenik Robert Burton u svom slavnom djelu „Anatomija melankonije“ (eng. The Anatomy of Melancoly), objavljenom 1621., sugerirao uporabu kanabisa u liječenju depresije. Novija engleska farmakop eja iz 1764. godine preporučala je protiv upale kože obloge od korijenja konoplje, što je već bilo popularno sredstvo u istočnoj Europi. Edinburška nova farmakopeja iz 1794. godine sadržavala je dug opis djelovanja konoplje i ustvrdila je da je ulje korisno u liječenju kašlja, spolno prenosivih bolesti i urinarne inkontinencije. Nekoliko godina kasnije, liječnik Nicholas Culpeper sažeo je sve slučajeve za koje se pretpostavljalo da je kanabis medicinski koristan.

Marco Polo opisuje kako je Hasan ibn-al-Sabbah, osnivač sekte Asasini iz 11. stoljeća, koristio hašiš da bi egzaltirao i poticao na umorstva svoje fanatične sljedbenike, koji su ubijanje nevjernika smatrali religioznom dužnošću. Najprije bi ih doveo i ponudio bi im brojne hedonističke užitke, hedonizam je uz pomoć hašiša Asasinima sličio na Raj, te im je obećao kako će, ukoliko budu izvršavali misiju, uvijek moći uživati, čak i kada umru. Asasini su bili u sukobu sa križarima i tokom jednog i pol stoljeća čitav su Istok držali u strahu i pokornosti. Ipak, prema onome što danas znamo o djelovanju hašiša, teško je u tu legendu povjerovati jer hašiš nije mogao stimulirati ratobornost niti ubilački nagon. Veća je mogućnost da su Asasini dobivali hašiš tek zato da bi „osjetili Raj“, za koji su se onda fanatično borili.

Ipak, ta zastrašujuća legenda pridonijela je zlom glasu Marihuane, koja je prati stoljećima. Filolozi ni danas nisu sigurni da li francuska riječ assassin (ubojica) ima podrijetlo od riječi hašiš ili od imena Hasan.

Marihuana je kasnije imala velik utjecaj na islamsku kulturu, a često se spominje i u pričama „1001 noć“. Poznate leteće ćilime danas možemo povezati s doživljajima koja su posljedica konzumiranja kanabisa. U islamskim se zemljama, kanabisa smatrao afrodizijakom.

Hindusima je kanabis kroz stoljeća bio univerzalni lijek, sveta biljka koja pomaže u meditaciji, „raj za siromašne“, „vodič u nebo“, „tješitelj u tuzi“.
Prvi poznati zapis o kanbisu potječe zapravo iz 2740. godine pr. Kr., a nalazio se u herbaru kineskog cara Chen Nunga. Preporučuje ga protiv malarije, konstipacije, reumatskih bolova, odsutnosti duha i „ženskih problema“ (menstrualnih bolova). Jedan drugi kineski travar preporučao je mješavinu konoplje, smole i vina kao analgetik za vrijeme operacije.

U Indiji, Marihuana se preporuča za poticanje duha, spuštanje temperature, spavanje, protiv dizenterije, za stimulaciju apetita, poboljšavanje probave, ublažavanje bolova i spolno prenosivih bolesti.

U Africi su Marihuanu koristili protiv dizenterije, malarije i drugih vrsta vrućice. Danas neka plemena liječe zmijski ugriz uz pomoć konoplje ili je puše prije rađanja djeteta.
Već je tada, kanabis bio kontroverzna biljka. Jedni su smatrali da vodi u Raj, drugi, da vodi u Pakao. Ta dilema, Pakao ili Raj, pratila je upotrebu kanabisa tisućljećima i ostala prisutna do današnjih dana. Kroz povijest postoji velik broj biljaka čiji su se učinci čas omalovažavali, čas hvalili. Uzmimo npr. kavu. Kada je 1700. godine prenijeta s Istoka u Europu, njezino je uživanje bilo kažnjivo smrću.

Spominje se da je prve Europljane pušače duhana, dvojicu Kolumbovih mornara, Sveta inkvizicija spalila na lomači zbog saveza s Paklom, jer im je iz ustiju sukljao dim. Isto tako, kad je heroin uveden u terapiju, smatralo se da ne može uzrokovati ovisnost, a neki su ga liječnici preporučavali kao lijek od morfinizma. Tek je kasnije utvrđeno da je heroin jedna od najjačih droga na svijetu. Kokain se također smatrao bezopasnim. Kontroverzije oko kanabisa možemo ilustrirati kroz jedan vrlo malo poznati podatak, o tome kako se kroz povijest nije kažnjavalo samo uzgajanje i konzumiranje konoplje, već i njezino neuzgajanje. U Jamestownu, koji je bio prva stalna europska naseobina u Americi, doseljenici su kao glavnu poljoprivrednu biljku odlučili uzgajati konoplju, uglavnom radi užadi potrebnoj britanskoj mornarici (jer je tada najbolje uže bilo ono izrađeno od konoplje). 1762. godine uvedene su čak i kazne za tamošnje farmere koji konoplju nisu uzgajali.

Na vlastitim su posjedima konolju uzgajali i veliki američki predsjednici George Washington i Thomas Jefferson. Prema nekim podacima iz Washingtonova dnevnika izvode se pretpostavke da je prvi predsjednik SAD-a uzgajao konoplju i radi njezine opojne smole.

Međutim, na Zapadu se kanabis nije priznao kao lijek sve do sredine devetnaestog stoljeća. U njegovim zlatnim danima, od 1840. do 1900. godine, u zapadnoj medicinskoj literaturi objavljeno je više od stotinu rasprava koje ga preporučuju za različite bolesti i tegobe. Čak bi se moglo reći da su liječnici prije jednog stoljeća znali više o kanabisu nego suvremeni današnjice; u svakom slučaju bili bili su zainteresiraniji za istraživanje njegovog terapijskog potencijala.

Prvi zapadni liječnik koji se zauzimao za ljekovite moći konoplje bio je W.B.O´Shaughnessy , mladi profesor na Medicinskom fakultetu u Kalkuti, koji je pratio njezinu uporabu za vrijeme izbivanja u Indiji. Davao je kanabis životinjama i, nakon što se uvjerio da je to sigurno, počeo ga je primjenjivati na pacijentima oboljelim od bjesnoće, migrene, reumatizma, padavice i tetanusa. U izvještaju objavljenom 1839. godine napisao je da je otkrio kako je tinktura konoplje (otopina kanabisa u alkoholu koja se uzima oralno) učinkovit analgetik .

Ujedno je bio impresioniran njezinim svojstvom opuštanja mišića i nazvao ju je antikonvulzivnim sredstvom najveće vrijednosti. Pred kraj stoljeća, osušeni vrhovi konoplje u Europi postaju priznati lijek, kojega su smatrali djelotvornim u suzbijanju gore navedenih oboljenja, isto tako i neuralgija, menstrualnih bolova a upotrebljavali su ga i kao sredstvo za smirenje.

O´Saughnessy se vratio u Englesku 1842. godine i donijeo sa sobom velike količine kanabisa, opskrbivši tako farmaceute. Liječnici u Europi i u Sjedinjenim Državama uskoro su ga počeli propisivati za razna tjelesna stanja. Kanabis je od svog dvorskog liječnika dobivala kraljica Viktorija .

Godine 1854. uveden je u United States Dispensatory-u (uz upozorenje da su velike doze opasne i da je to moćni narkotik), i tada su se komercijalni preparati kanabisa mogli kupiti u dućanima. Za vrijeme stoljetne izložbe u Philadelpiji 1876. godine, neki farmaceuti su sa sobom nosili četiri ili više kilograma hašiša. U međuvremenu, razmatranja o kanabisu nagomilavala su se u medicinskoj literaturi.

Gorine 1860. doktor R. R. M´Meens dao je izvještaj o otkrićima Komisije za indijsku konoplju Liječničkom udruženju države Ohio. U njemu, nakon odavanja zasluga O´Shaughnessyu, M´Meens je dao pregled simptoma i stanja za koje je provjereno da je indijska konoplja korisna, a koji su uključivali tetanus, neuralgiju, dismenoreju (bolnu menstruaciju), grčeve, bolove od reumatizma i kod rađanja djeteta, astmu, postporođajnu psihozu, gonoreju i kronični bronhitis. Kao hipnotičku drogu (koja izaziva san), uspoređuje ju je sa opijumom.

Kaže kako je njezino djelovanje manje intenzivno i ne smanjuje tjelesne izlučivanje u toj mjeri, ne ometa probavu i prilično povećava apetit. Budući da je ukupni učinak konoplje manje nasilan, a omogućuje prirodniji san bez ometanja rada unutrašnjih organa, ona je zasigurno često preporučljivija od opijuma iako mu nije jednaka po snazi i pouzdanosti. Kao i O´Shaughnessy, i M´Meens je naglasio nevjerojatnu sposobnost konoplje da stimulira apetit.

U Egiptu, Napoleon zabranjuje uporabu hašišem, kao i njenu trgovinu. No, nije znao da su ga njegovi vlastiti vojnici prenijeli u Francusku. Od 1844. godine, u Parizu postoji Klub Hašišovaca (Club des Hachichens), u kojem se pušio indijski charas, koncentrirani oblik kanabisa. S klubom surađuje psihijatar Moreau . Klub hašišovaca osnovao je pjesnik Théophile Gautier (1811.-1872.), koji je zagovarao doktrinu l´art pour l´art (umjetnost radi umjetnosti). U to vrijeme javlja se i književni pokret, larpurlartizam , kojeg je Gautier bio jedan od glavnih pokretača. On 1843. godine objavljuje svoja iskustva s hašišom. Isto tako, o kanabisu je pisao i Charles Baudelaire , pjesnik koji je napisao „Cvjetove Zla“ (Les fleurs du mal), u svojemu proznom djelu „Umjetni rajevi“ (Les paradis artificles), objavljenom 1860.

Gautierovi i Baudelaireovi opisi imaju neizmjernu literarnu vrijednost, to možemo sa sigurnošću tvrditi, ali, čitajući njihova djela, biti će nam teško razlučiti što je u njima stvarno doživljeno, a što je plod njihovih fantazija i literarnog preuveličavanja. Treba još dodati da su prijatelji hašiša u to vrijeme bili pisci Alexandre Dumas- otac , Honoré de Balzac, Victor Hugo, Gérard de Nerval zajedno sa slikarima; Eugéne Delacroix i Honoré Daumier.

Zanimanje za konoplju prelazi na sljedeću generaciju. Godine 1887., H .A. Hare veliča svojstvo konoplje da smiri nemir i tjeskobu te da razveseli duh nasmrt oboljelog pacijenta. U takvom kontekstu napisao je: „pacijent, čiji je najgori simptom bila duhovna strepnja, može postati sretniji, pa čak i sklon smijanju“. Vjeruje da je kanabis jednako djelotvoran analgetik kao i opijum: „Za vrijeme dok ova izuzetna droga ublažava bol katkad dolazi do vrlo neobičnog fizičkog stanja, naime, čini se da smanjenje boli potječe otud što se osjećaj boli udaljava, tako da postaje sve manja i manja, kao što bi bol u osjetljivom uhu postajala sve manja i manja dok bi se udarci bubnjeva sve više udaljavali iz dometa sluha.“ Hare je također uočio da je konoplja izvrstan lokalni anestetik, osobito za sluznicu ustiju i jezika – što je osobina konoplje koja je dobro poznata zubarima devetnaestog stoljeća.

1890. godine, britanski liječnik J. R. Reynolds sažeo je tridesetak godina iskustva koje je imao s indijskom konopljom, te je preporučio pacijentima sa staračkom nesanicom: „Kod slučajeva takve vrste, nisam našao ništa što bi bilo usporedivo s korisnošću umjerene doze indijske konoplje.“ Reynolds kaže da konoplja ostaje djelotvorna mjesecima pa i godinama bez povećanja doze. Također otkriva njezinu vrijednost u liječenju različitih oblika neuralgije, uključujući i bolni facijalni neurološki poremećaj – tic douloureux, te je dodao da je korisna u sprečavanju napadaja migrene: „Nebrojene žrtve ove bolesti godinama su kontrolirale svoju boljku uzimajući konoplju u trenutku kada zaprijeti početak napadaja.“ Otkriva također da je konoplja korisna kod nekih vrsta padavice, protiv depresije, a ponekad i protiv astme i dismenoreje.

Potičući liječnike da nastave koristiti konoplju, doktor J. B. Mattison 1891. godine nazvao ju je drogom koja ima posebnu vrijednost u nekim bolesnim stanjima, a kojoj njezina svojstva i bezopasnost uporabe daju pravo na mjesto koje je nekada imala u medicinskoj praksi. Mattison navodi i mogućnost njezine uporabe kao analgetika i hipnotika, uz poseban osvrt na dismenoreju, kronični reumatizam, astmu, želučani čir i ovisnost o morfiju, no za njega je najvažnija upotreba kanabisa bila za liječenje „one bruke umjetnosti iscjeljivanja – migrene.“ Razmotrio je svoja iskustva i iskustva ranijih liječnika, te zaključio da kanabis ne samo što zaustavlja bol kod migrene, već i sprečava njezine napadaje.

Godinama kasnije, William Osler izrazio je svoje slaganje, rekavši da je kanabis „vjerojatno najbolji lijek za migrenu.“ Mattison je izvještaj završio u pomalo zamišljenom tonu: „Dr. Suckling mi je napisao: „Oni mladi ljudi je rijetko propisuju“. Njima je osobito preporučam. Osim što brzo djeluje, mnogo ju je lakše upotrijebiti od one suvremene štetočine, potkožne injekcije morfija, kod koje su oni mladi liječnici skloni zaboravljati na dugoročne posljedice neopreznog davanja opijata. Bilo bi lijepo kad bi mudrost koja je njihovim profesionalnim osima došla putem, donekle, nesretnog iskustva, njima poslužila da se izvuku iz narkotičkih pličina na kojima su se nasukali mnogi pacijenti. Ne tvrdim ovdje da je indijska konoplja savršena. I ona će, ponekad, zakazati. Tako je i s drugim lijekovima. ali, mnogi slučajevi u kojima ona pozitivno djeluje daju joj pravo na veliko i trajno povjerenje.“
Mattison uočio jednu stvar, a to je da je medicinska uporaba kanabisa već je 1890. godine bila u padu. Snaga preparata od kanabisa bila je suviše raznolika, a individualne reakcije na oralno konzumirani kanabis činile su se hirovitima i nepredvidivima. Još jedan razlog za zanemarivanje analgetskih svojstava kanabisa bilo je uvelike povećano korištenje opijata, nakon što je 1850. izum injekcijske igle omogućio direktno ubrizgavanje topivih lijekova za brzo ublažavanje boli; proizvodi od konoplje nisu topivi u vodi i ne mogu se lako primijeniti injekcijom. Kako se krećemo prema kraju devetnaestog stoljeća, razvoj sintetičkih lijekova poput aspirina, kloral-hidrata i barbiturata, koji su kemijski stabilniji od indijske konoplje i stoga pouzdaniji, još se više ubrzao pad kanabisa kao lijeka. Međutim, novi lijekovi imali su vrlo izražene mane, koje su na svakom koraku ostavljale svoje žrtve.
Svake godine u Sjedinjenim Državama više od tisuću ljudi umire zbog krvarenja uzrokovanog aspirinom, a barbiturati su, naravno, još daleko opasniji. Bilo je za očekivati da će se liječnici koji traže bolje analgetike i hipnotike okrenuti kanabinoidnim supstancama, osobito nakon 1940., kada je postalo moguće proučavati kemijske srodnike THC-a koji bi mogli imati stabilnije i pouzdanije djelovanje.
Na prijelazu stoljeća, dok su na Istoku ljudi upotrebljavali kanabis u tradicionalne, vjerske i druge svrhe, na Zapadu su eksperimenti sa kanabisom bili vezani uz umjetničke i znanstvene krugove.

Negdje u to vrijeme, 1893. godine, Britanski parlament osnovao je komisiju koja u više od 3000 stranica objavljuje rezultate ispitivanja i razgovora sa 1200 liječnika, kulija, fakira, jogija, voditelja azila za umobolne, seljaka, poreznika, krijumčara, oficira, trgovaca drogom i svećenika, ne bi li stekao uvid u uporabu kanabisa u Indiji. Zaključeno je da se umjerena upotreba kanabisa ne može uspoređivati sa upotrebom opijuma te sličnih droga. Ako bi je se uspoređivalo, onda se mora uspoređivati sa umjerenim pijenjem viskija. Konačni zaključak je bio da ne bi smjela doći nikakva administrativna zabrana droge. Ovakva, i mnoga druga istraživanja počela su se vršiti na prijelazu sa 19. stoljeća na 20.

No, u Sjedinjenim Državama, Zakon o porezu na marihuanu (Marihuana Tax Act) iz 1937. godine, pokapa takve pokuse. Taj zakon bio je rezultat kampanje koju je organizirao Savezni ured za narkotike pod vodstvom Harrya Anslingera („Marihuana je kriva za ubojstva, razbojstva, silovanja, krađu, moralnu degregaciju, impotenciju, delirij, ludilo, bigamiju, razvrat i za sve ostale strahote i sramote“), a u kojoj je javnost uvjeravana da Marihuana stvara ovisnost i da njezino korištenje dovodi do nasilnih zločina, psihoze i mentalnog propadanja, isto tako, korisnici Marihuane smatrali su se saveznicima sa Vragom, prišivali su im se razno-razni zločini bez ikakvog razloga, te im se nanosila i psihička i fizička bol. Podnose se izvještaji u kojima se navodi da je preko 80 posto zločina počinjenih na teritoriju SAD-a, djelo korisnika Marihuane. Tridesetih godina, Anslinger u časopisu American Magazine lansira doslovno ovu vijest: „Jedan mladi narkoman u Floridi pobio je cijelu svoju obitelj. Policija je, došavši na mjesto zločina, našla mladića kako tetura usred krvoprolića. Sjekirom je ubio oca, majku, dva brata i sestru. Izgledao je tupo, nije se sjećao da je počinio zločin. Policajci su ga poznavali kao razumnog i relativno mirnog mladića.

Tražili su uzrok promjene. Mladić je priznao da se navikao pušiti nešto što su mu prijatelji zvali muggles, a to je dječji naziv za Marihuanu.“ Danas znamo da Marihuana definitivno ne potiče agresivnost niti ubilački nagon, zapravo, djeluje potpuno suprotno. Potiče razmišljanje, podiže čovjekovo raspoloženje i čini ga smirenim. Gore navedeno ponašanje čine lijekovi koje danas svrstavamo u grupu amfetamina, koji su, ironično, upravo tih godina sintetski proizvedeni i bačeni u legalnu prodaju bez ikakvih uzbuna i upozorenja. Danas ta grupa lijekova pripada najopasnijim i najštetnijim psihoaktivnim sredstvima. Isto tako, krivnja za te zločine nastoji se prebaciti na „obojene“ građane, kako su ih zvali u to vrijeme. Kampanja protiv Marihuane, pretvara se tih godina u kampanju protiv crnog, meksičkog i portorikanskog stanovništva (počinju se stvarati izrazi kao „ne-američke rase“ – a koja je to američka rasa?). Film „Ludilo trave“ (Reefer Madness ), snimljen je kao sastavni dio Anslingerove kampanje, te bi sofisticiranoj današnjici mogao izgledati kao šala, no nekoć je taj film smatran ozbiljnim pokušajem pristupanja jednom društvenom problemu, a atmosfera i stavovi koje je navodio i promicao i danas utječu na dezinformaciju naše kulture. Anslingerovu kampanju podržavaju u to vrijeme Earle i Albert Rowell, autori knjige „Na tragu Marihuane, trave ludila “. U spomenutoj knjizi doslovce pišu: „Vidjeli smo osobu u ranom stadiju upotrebe Marihuane koja izgleda kao savijena zmija čegrtuša, kao nešto što može postati opasno u djeliću sekunde. U kasnijem stadiju ta je osoba potpuno poludjela.“

Prema Zakonu o porezu na Marihuanu od svakoga tko koristi biljku konoplje za određene industrijske ili medicinske svrhe zahtijevalo se da prijavi i plati porez od jednog dolara po unci (unca=31 kg). Osoba koja koristi Marihuanu u bilo koju drugu svrhu morala je plaćati porez od 100 dolara po unci kod neprijavljenih transakcija. Oni koji to nisu poštivali bili su izloženi velikim globama ili zatvarani radi utaje poreza. Zakon nije izravno ciljao na medicinsku uporabu Marihuane – njegova svrha je bila smanjiti rekreativno pušenje. Kako bi se izbjeglo odlukama Vrhovnog suda koje su državama ostavljale pravo reguliranja većine trgovačkih transakcija, Zakon je stavljen u oblik financijskih mjera. Prisiljavajući ljude da neke transakcije marihuanom prijave a da za neke plaćaju velik porez, vlada uvodi prohibicijsku skupoću nabave te droge legalno u nemedicinske svrhe. Gotovo nehotice, taj je zakon otežao medicinsku uporabu kanabisa zbog obilne papirologije koja se zahtijevala od liječnika koji su ga htjeli koristiti. Savezni ured za narkotike nastavio je s „proturekreativnim“ odredbama koje još više doprinose razočaranju liječnika. Kanabis je uklonjen iz Farmakopeje i Državnog popisa lijekova Sjedinjenih Država 1941. godine.

Čitanje zapisa sa saslušanja na kojima je taj zakon ispitivala komisija House Ways and Means prije nego što je on prihvaćen, pokazuje koliko je malo podataka podržavalo ocjenu štetnosti marihuane i koliko je mnogo masovne histerije okruživalo tu temu. Jedini svjedok koji se nije slagao bio je W. C. Woodward, liječnički odvjetnik u službi pravnog savjetnika u Američkom liječničkom udruženju (American Medical Association). On je pokušavao uvjeriti Kongres da donese manje restriktivne zakone, na temelju kojih bi budući istraživači mogli otkriti značajne mogućnosti medicinske upotrebe kanabisa. U pogledu „ovisnosti“ o marihuani, Woodward je komentirao:“Novine su na to toliko izričito privlačile pozornost, da neki temelji za njihove tvrdnje moraju postojati. Mene je, međutim začudilo što činjenice na kojima su se te tvrdnje temeljile nisu bile podnesene ovoj komisiji od strane nekog kompetentnog, s dokazima iz prve ruke. Upućuju nas na novinske članke koji se bave epidemijom ovisnosti o Marihuani.

Govore nam da Marihuana uzrokuje zločin... Međutm, još nitko nije bio doveden iz Ureda za zatvore da nam pokaže broj zatvorenika kod kojih je ustanovljena ovisnost o Marihuani. Jedino racionalno raspitivanje pokazuje da Ured za zatvore nema podataka o tome. Rekli su vam da su školska djeca veliki potrošači Marihuane. Nitko nije pozvan iz Ureda za djecu da pokaže prirodu i razmjere te navike prisutne među djecom. Raspitivanje u Uredu za djecu pokazuje da oni to nisu imali prilike istraživati i da ne znaju ništa osobito o tome. Razgovor s ljudima iz Službe za obrazovanje – koji bi svakako trebali znati barem nešto o epidemiji te navike među školskom djecom ovog okruga, ukoliko epidemija navike postoji – ukazuje da nisu imali prilike to istraživati i da ne znaju ništa o tome.“

Kongresmeni su pobliže i kritički ispitali Woodwarta o njegovom obrazovanju, odnosu sa Američkim liječničkim udruženjem i o pogledima na medicinsko zakonodavstvo u proteklih petnaest godina. Njegove primjedbe na kvalitetu i na izvore dokaza protiv kanabisa nisu ga učinile simpatičnim u očima zakonodavaca.
Njegovo svjedočenje bilo je uzaludno. Nacrt je postao Zakonom 1. oktobra 1937., Marihuana je u potpunosti zabranjena u 46 država od tadašnjih 48. Samo pušenje Marihuane tada se kažnjavalo sa 5-15 godina zatvora. Uslijedilo je još mnogo državnih zakona, isto toliko strogih i smišljenih u žurbi.

Harry Anslinger je bio glavna zvijezda toga vremena. Njegove izjave poput: „Popušite cigaretu Marihuane i sigurno je da ćete ubiti rođenog brata.“ bile su toliko uobičajene da je javnost počela histerično i slijepo vjerovati u njih. 1938. godine Reader´s Digest objavljuje njegov horor članak pod naslovom „Marihuana, ubojica omladine“. U njemu opisuje osobe koje su pobile svoje majke i očeve pod djelovanjem Marihuane i između ostalog navodi jednu od posljedica uživanja Marihuane: „ljudi gmižu po podu, laju kao psi.“
Otprilike u to vrijeme, postepeno i europske zemlje, po uzoru na „veliku Ameriku“, uključujući i Jugoslaviju, izbacuju kanabis kao lijek iz svojih farmakopeja.
Jedan od malobrojnih državnih službenika koji su razumno reagirali na pitanje Marihuane u 1930-tim bio je gradonačelnik New Yorka, Firello LaGuardia . Godine 1938. sazvao je komisiju znanstvenika sa ciljem proučavanja medicinskih, socioloških i psiholoških vidova uporabe Marihuane u New York Cityu. Tu komisiju čene dva internista, tri psihijatra, dva farmakologa, jedan stručnjak za javno zdravlje i upravitelji kaznenih, zdravstvenih i bolničkih ustanova. Svoji studiju započinju 1940. godine i podnose detaljan izvještaj o rezultatima 1944. godine, pod naslovom „ Problem Marihuane u gradu New Yorku“ (Marijuana Problem in the City of New York ). Ova, uglavnom zanemarena studija, raspršila je mnoge mitove koji su ranije pomogli prihvaćanju zakona iz 1937. godine. Komisija nije našla nikakvih dokaza za to da su veći zločinci povezani s Marihuanom, niti za to da ona uztokuje agresivno ili antisocijalno ponašanje: Marihuana nije bila previše seksualno stimulirajuća i nije uzrokovala promjene ličnosti; nije bilo dokaza o stečenoj otpornosti.

U septembru 1942. American Journal of Psychiatry objavljuje članak „Psihijatrijski aspetki intoksikacije Marihuanom“, kojeg su napisala dvojica istraživača o studiji o New Yorku, Samuel Allentuck i Karl M. Bowman. Između ostalog, Allentuck i Bowman su napisali da navika na kanabis nije toliko jaka kao navika na duhan ili alkohol. Tri mjeseca kasnije, u decembru, jedan uvodnik Journal of the American Medical Association opisao je Allentuckov i Bowmanov članak kao „pažljivu studiju“ i spomenuo potencijalne terapijske upotrebe kanabisa pri liječenju depresije, gubitka apetita i ovisnosti o opijatima.

U idućih nekoliko godina urednici tog časopsa morali su se predomisliti pod pritiskom Vlade. Od Harrya Anslingera u januaru 1943., te od R. J. Bouqueta , stručnjaka koji je radio u Odboru za narkotike Liga naroda u aprilu 1944. godine, dobili su i objavili pisma koja su potkazivala izvještaj LaGuardia. Napokon je i Američko liječničko udruženje izrazilo svoje slaganje sa Saveznim uredom za narkotike u jednom uvodniku u aprilu 1945.

„Već mnogo godina medicinski znanstvenici smatraju kanabis opasnom drogom. Međutim, njiga pod nazivom „Problem Marihuane“ (Marihuana Problems) koju su napisali članovi Komisije gradonačelnika New Yorka za Marihuanu, predstavlja nam analizu na 77 testova nad zatvorenicima, te na tom uskom i potpuno neznanstvenom temelju izvlači široke i neadekvatne zaključke koji minimaliziraju opasnost Marihuane. Knjiga je već učinila štete... Knjiga bezrezervno govori javnosti da uporaba ovog narkotika ne dovodi do tjelesne, duševne niti moralne degradacije i da stalne loše posljedice njezine kontinuirane uporabe nisu bile primijećene na 77 zatvorenika. Ova tvrdnja već je nanijela mnogo štete pitanju provođenja zakona. Državni službenici dobro će učiniti ako zanemare ovu neznanstvenu, nekritičku studiju i ako nastave Marihuanu držati prijetnjom bez obzira gdje se koristila.“
Riječima R.S. deRoppa, časopis je odustao od svoje uobičajene suzdržanosti i izrazio svoj urednički bijes svadljivim tonom. Uvodnik je bio toliko žestok da se moglo predpostaviti da su učeni članovi gradonačelnikove komisije oformili sramotni savez s vlasnicima „tea-padova“ (vlasnicima mjesta gdje su se zbog pušenja okupljali potrošači marihuane) kako bi namjerno potkopali zdravlje u gradu iskrivljujući činjenice o Marihuani. Više od četrdeset godina nakon tog uvodnika, Američko liječničko udruženje nepokolebljivo se držalo stava prema Marihuani koji je bio vrlo blizak stavu Saveznog ureda za narkotike, kao i organizacija koje su ga naslijedile. Izjave za javnost njegova Savjeta za mentalno zdravlje prečesto su doprinosile dezinformacijama i zastrašujućoj mitologiji koje okružuju pitanje Marihuane.

Sedamdesetih godina, u SAD-u je bilo, bez obzira na prohibicijsko tretiranje Marihuane, 25-30 milijuna ljudi koji su povremeno ili stalno konzumirali cigarete s Marihuanom, a prema nekim procjenama, 1972. godine bilo je 13 milijuna Amerikanaca koji su se smatrali stalnim pušačima Marihuane. Iste godine, broj prodavača Marihuane penje se na 280 000, a svi su oni bili izvan zakona, te je uhapšeno četvrt milijuna ljudi zbog prodavanja ili konzumiranja.
Iako se već godinama nije provelo niti jedno liječničko istraživanje kanabisa, vlada nije u potpunosti izgubila zanimanje. Kratko vrijeme nakon što je autor knjige iz koje vadim ove podatke, 1971. godine objavio knjigu o Marihuani, jedan kemičar koji ju je pročitao otkrio je istome da je tvrtka u kojoj radi, „Arthur D. Little Company), dobila milijune dolara od Vlade kako bi ustanovila vojne mogućnosti uporabe kanabisa. Dodao je to da nisu naišli niti na jednu, ali da su našli na nekoliko važnih naznaka terapijske upotrebe.

S druge strane najtolerantniji odnos prema Marihuani ima Nizozemska. Pocetkom pedesetih godina, tamo su ju poceli konzumirati jazz-muzicari. Otada konzumaciju Marihuane promovira radikalni pokret mladih, poznat kao provosi. Sredinom šezdesetih godina, Marihuana postaje konzumirana i u Londonu. Konzervativni krugovi tada dižu uzbunu protiv pokreta mladih zbog narušavanja tradicionalnih vrijednosti engleskog društva. Clanovima Rolling Stonesa bivaju izricane kazne zbog upotrebe Marihuane, koje su zapravo bile politicka represija vlasti. No, izmjenjen stav americke administracije krajem šezdesetih godina dolazi i u Englesku. Pristup Marihuani biva sve liberalniji. Tako u jednom clanku The Timesa stoji: „Zakon protiv kanabisa nemoralan je u principu i ne funkcionira u praksi“. Medu 64 pripadnika tog teksta su filozof Bertnard Russel, Beatlesi, Graham Greene, Peter Brook i mnoge druge istaknute licnosti Vrijeme 60-ih i 70-ih godina, vrijeme je političke radikalizacije i sveopćeg bunta mladih. Glasno se traži da se zakoni, koji su donijeti zbog „ignorancije“, prilagode stvarnoj situaciji i rezultatima suvremenih istraživanja. Rezultati istraživanja, koja su u to vrijeme ponovno počinjala, pokazuju da je među pušačima Marihuane bilo manje počinitelja kriminalnih delikata nego među ostalim stanovništvom.

Za liberalizaciju zakona zalaže se popularni američki pjesnik Allen Ginsberg , u nas poznat i kao dobitnik „Zlatnog vijenca“ na Struškim večerima poezije 1986. godine. Ginsberg otvoreno piše da ludilo nije posljedica intoksikacije Marihuanom, već te simptome pokazuju oni koji zastupaju takva neprihvatljiva gledišta i brane „idiotske zakone“. „Strah od zatvora i kafkijanskog suđenja može kod mase od 25 milijuna pušača prouzročiti neke oblike kolektivne tjeskove i paranoje, a ne djelovanje same droge“, reče jednom Ginsberg. Isti pjesnik se pojavljuje i na demonstracijama i posterima u korist marihuane. Zahtijeva da se Federalni ured za narkotike smjesti u muzej voštanih figura i da svi oni predstavnici „kancerogene birokracije“, koji su godinama američkom stanovništvu prali mozak s „drogom-ubojicom“, dođu pod istragu Kongresa, da bi im se utvrdila odgovornost.

U 1960-tim, veliki broj ljudi počeo je koristiti Marihuanu rekreativno, a istodobno se pojavljuju priče iz života o njezinoj medicinskoj korisnosti, i to uglavnom ne u medicinskoj literaturi već u obliku pisama popularnim časopisima poput Playboya. U međuvremenu se zakonodavna zabrinutost u pogledu rekreativne uporabe povećala, i kongres je 1970. godine prihvatio sveobuhvatni Zakon o sprečavanju i kontroli zlouporabe droga, koji dijeli psihoaktivne droge na pet kategorija i smjestio kanabis u prvu, najrestriktivniju kategoriju. Prema pravnoj definiciji, droge prve kategorije nemaju nikakvu medicinsku uporabu, a imaju mnogo potencijala za zlouporabu, te se ne mogu sa sigurnošću koristiti čak ni pod liječničkim nadzorom. U to doba je renesansni interes za kanabis kao lijek bio već u punom zamahu. Dvije godine kasnije, 1972., NORML (National Organization for the Reform of Marijuana Laws), Nacionalna organizacija za reformu zakona o Marihuani uputila peticiju BNDD (Bureau of Narcotic and Dangerous Drugs) Uredu za narkotike i opasne droge, bivšem Saveznom uredu za narkotike, za premještanje Marihuane u drugu kategoriju, tako da bi je liječnici mogli legalno propisati. Dok su se pravni procesi ovdijali, uključile su se i druge strane, pa i Federacija za borbu protiv droge i Liječničko udruženje za liječenje AIDS-a.

Saslušanja pred Uredom za narkotike i opasne droge bila su poučna. Kako je jedan od autora knjige iz koje izvlačim podatke (Hvala mu!) želio svjedočiti o medicinskim uporabama kanabisa, opazio je pokušaje da se pentazocin (Talwin), sintetski opioidni analgetik koji je izradila tvrtka „Wintorp Pharmacauticals“, stavi u kategoriju opasnih droga. Svjedočanstva su ukazala na nekoliko stotina slučajeva razvoja ovisnosti, određen broj smrtnih slučajeva od predoziranja, te prilično mnogo dokaza o zlouporabi. No, šest pravnika iz te tvrtke, s aktovkama u rukama su istupili kako bi spriječili klasifikaciju pentazocina, ili barem kako bi postigli da ga se smjesti u neku manje sigurnu kategoriju. Djelomično su uspjeli: pentazocin je uvršten u droge četvrte kategorije, dostupne na recept uz manje restrikcije.

U svjedočanstvu o kanabisu, sljedećoj drogi na rasporedu za razmatranje, nije bilo slučajeva smrti o predoziranju niti razvijanju ovisnosti – samo mnogo svjedoka, i pacijenata i liječnika, koji su svjedočili o njezinoj medicinskoj koristi. No, Vlada ga je odbila premjestiti u drugu kategoriju. Možda bi rezultat bio drugačiji kada bi neka velika tvrtka za lijekove s ogromnim financijskim sredstvima pokazala komercijalni interes za kanabis?
Odbivši peticiju NORML-a, Ured za narkotike i opasne droge propustio je sazvati javna saslušanja, kao što to zahtijeva Zakon. Razlog koji su naveli bio je taj da bi reklasifikacija te droge prekršila obveze SAD-a, odeđene međunarodnim ugovorom sastavljenim na Konvenciji Ujedinjenih naroda o narkotičkim tvarima. NORML je odgovorio u januaru 1974., podnijevši tužbu protiv Ureda. Drugi krug žalbenog suda SAD-a nije se složio s tim što je Ured odbio peticiju, te je poslao slučaj na ponovno razmatranje i kritiku i Uredu i Ministarstvu pravosuđa. U septembru 1975., policijski Odjel za borbu protiv droge, nasljednik BNDD-a, obznanio je da konvencijske obaveze ne sprečavaju rekategorizacije Marihuane, ali mu je i dalje odbijao javna saslušanja. NORML je ponovno podnio tužbu. U oktobru 1980., nakon još mnogo pravnog manevriranja, žalbeni je sud po treći put vratio na razmatranje peticiju NORML-a policijskom Odjelu za borbu protiv droga. Vlada je 1985. reklasificirala sintetički delta-9-THC (dronabinol) kao drogu druge kategorije, ali je samu Marihuanu i THC deriviran iz Marihuane – ostavila u prvoj kategoriji.

Napokon je, u maju 1986., upravitelj DEA-e najavio javna saslušanja koja je sud odredio sedam godina ranije.
Ta su saslušanja počela ljeta 1986. i trajala su dvije godine. Stranke koje su tražile reklasifikaciju bile su: NORML, obrazovna organizacija osnovana 1970. koju financira članstvo, a suprotstavlja se svim zabranama marihuane, uključujući i pušenje; Savez za terapiju kanabisom, neprofitna organizacija osnovana 1980.. čiji je cilj postići da Marihuana bude dostupna na recept; Američka korporacija kanabisa (Cannabis Corporation of America), farmaceutska tvrtka osnovana s namjerom ekstrahiranja prirodnih kanabinoida za terapeutsku upotrebu kada kanabis bude smješten u drugu kategoriju i Etiopska cionska koptička crkva, koja Marihuanu smatra svetom biljkom neophodnom za svoje vjerske obrede. Ovim grupama suprotstavila se DEA, Međunarodni načelnici policije (International Chiefs of Police) i Nacionalni savez roditelja za omladinu bez droge (National Federation of Parents for Drug-Free Youth), još jedna obrazovna organizacija koju financira članstvo.

Duga saslušanja uključila su mnoge svjedoke, i pacijente i liječnike, te tisuće stranica dokumentacije. Zapisnik o tim saslušanjima predstavlja najnovije istraživanje dokaznog materijala o kanabisu kao lijeku. Administrativni sudac Francis L. Young pregledao je dokazni materijal i donio svoje službeno odobrenje 6. septembra 1988., rekavši da je „potvrda značajne manjine liječnika dovoljna da bi se uklopila u standarde trenutačno prihvatljive uporabe lijekova u Sjedinjenim Državama iz druge kategorije, kako je definira Zakon o kontroliranim supstancama“. Dodao je da je „Marihuana, u svom prirodnom obliku, jedna od najsigurnijih terapeutski atkivnih supstanci poznatih čovjeku... Nameće nam se razuman zaključak da je sigurnost uporabe Marihuane pod nadzorom liječnika prihvatljiva. Suprotan bi učinak u zapisniku bio nerazuman, subjektivan i kapriciozan.“ Young se nadovezao s preporukom: „Neka upravitelj DEA-e zaključi da biljka Marihuane kao cjeline ima trenutačno prihvatljivu medicinsku upotrebu u terapeutici Sjedinjenih Država, da njezina uporaba pod nadzorom liječnika nimalo ne krši propisanu sigurnost uporabe lijeka, te da se ona zakonski može premjestiti iz prve u drugu kategoriju.
U određivanju što „trenutačna uporaba lijekova znači“ za pravne svrhe, sudac Young prihvatio je poglede DEA-e, čiji je kriterij bio rezultat prijašnje parnice, a odbio poglede DEA-e, čiji je kriterij bio rezultat prijašnje parnice o kojoj se radilo o drogi 3,4-metilendioksimetamfetamin (MDMA). Godine 1984. DEA je smjestila ovu, prije toga nekvalificiranu drogu, u prvu kategoriju. Tome se suprotstavila grupa liječnika i nekolicina drugih koji su vjerovali da MDMA ima terapijske mogućnosti. Nakon opširnih saslušanja, sudac je odbio DEA-in stav da MDMA nema mogućnost medicinske uporabe prihvatljive u Sejdinjenim Državama i složio se sa suprotnom stranom u tome da se ona treba smjestiti u treću, a ne u prvu kategoriju.

Upravitelj DEA-e odbio je tu preporuku. Suprotstavljena strana žalila se Prvom krugu žalbenog suda SAD, koji je presudio u njihovu korist, nalazeći da je potrebno formalno odobrenje za marketing preko Uprave za hranu i lijekove FDA (Food and Drug Administration), to jest DEA-in kriterij za „prihvatljivu medicinsku uporabu lijeka u liječenju u Sjedinjenim Državama“ nije prihvatljiv u terminima Zakona o kontroliranim supstancama.
Upravitelj DEA-e odgovorio je sljedećim novim kritetijima za prihvatljivu uporabu lijeka:
znanstveno određeno i prihvaćeno poznavanje njegovih kemijskih sastojaka znanstveno poznavanje njegove toksikologije i farmakologije na životinjama djelotvornost na ljudska bića dokazanu znanstvenim kliničkim pokusima općenita dostupnost te supstance i podaci o njezinoj uporabi potvrda o njezinoj kliničkoj uporabi o općeprihvaćenim farmakopejama, medicinskim referencama, časopisima i udžbenicima definiranje indikacije za liječenje znanih poremećaja prihvaćanje njezine uporabe od strane organizacija i udruženja liječnika njezino prihvaćanje i uporaba od strane značajnog dijela liječnika u Sjedinjenim Državama.

Te je kriterije odbio sudac Young u svojoj odluci o Marihuani. Upravitelj DEA-e nije prihvatio mišljenje svog vlastitog administrativnog suca i odbio je reklasificirati Marihuanu. Pravnik DEA-e je napomenuo: „Čini se da se sudac poziva na ono što se zove „značajnom manjinom liječnika“. O kolikom postotku govorite? Pola od jedan posto? Četvrtina od jedan posto?“ Upravitelj DEA-e John Lawn otišao je i dalje, nazvavši tvrdnje o medicinskoj uporabi Marihuane „opasnom i okrutnom prijevarom“. U martu 1991. tužitelji su se ponovno žalili, a u travnju je žalbeni sud okruga Columbia jednoglasno naredio DEA-i da preispita svoje standarde, sugerirajući da su nelogični i da ih Marihuana nikada ne može zadovoljiti. Ilegalnu drogu ne može upotrebljavati značajan broj liječnika niti se ona može navoditi kao lijek u medicinskim tekstovima. Kako je sud istakao: „Željeli bismo shvatiti kako bi netko mogao dokazati da je neka droga prve kategorije u općoj upotrebi ili da je općenito dostupna“. Sud je DEA-i vratio slučaj da ga pobliže objasne, no nije nikakav izravni izazov središnjoj dogmi da Marihuana nema terapijsku vrijednost. DEA je na kraju odbila sve zahtjeve za reklasifikacijom u martu 1992.
Usprkos protivljenju savezne vlade, nekoliko je pacijenata uspjelo legalno nabaviti Marihuanu u terapeutske svrhe. Državne vlade počele su na ograničen način reagirati na pritisak pacijenata i liječnika 1970-im. Godine 1978., New Meksiko je donio prvi zakon smišljen tako da Marihuana postane dostupna za medicinsku uporabu. Uslijedile su trideset tri države u kasnim 70-im i ranim 80-im godinama. Massachusets je tako 1992. godine postao trideset i četvrta država koja je donijela takav zakon, a 1994. godine, Missouri, trideset peta. Međutim, pokazalo se da je teško provoditi te zakone. Budući da pod saveznim zakonom Marihuana nije priznata kao lijek, države je mogu dijeliti samo tako da uspostave formalne istraživačke programe i da dobiju odobrenje od FDA za istraživanje novog lijeka (Investignational New Drug – IND). Mnoge države su se predale čim su službenici odgovorni za te programe suočili s redovitom noćnom morom relevantnih saveznih zakona. Pa ipak, između 1978. i 1984., sedamnaest je država dobilo dopuštenje da osmisle programe za uporabu Marihuane u liječenju glaukoma i mučnine koju uzrokuje kemoterapija. Svaki pojedini od tih programa pao je u vodu zbog mnogih problema koji su se upleli.
Uzmimo slučaj Louisiane, u kojoj je 1978. donesen zakon koji je omogućio Odboru za propisivanje Marihuane (Marihuana Prescription Board) da pregledava i odobrava molbe liječnika za liječenje pacijenata kanabisom. Odboru bi više odgovarala jednostavna procedura u kojoj bi medicinske odluke bile povjerene dotičnom liječniku, no savezna tijela nisu omogućavala uporabu kanabisa bez IND-a. To bi značilo ogromnu količinu papirologije i učinilo bi program nepodnošljivo napornim. Odbor se stoga odlučio koristiti jednim već odobrenim istraživačkim programom koji je provodio Nacionalni institut za rak, a koji se svodio na oboljele od raka koji su smjeli koristiti samo sintetski THC. Sama Marihuana nije postala legalno dostupna niti jednom pacijentu u Louisiani. Uz ta ograničenja, program se pokazao nedjelotvornim. Pacijenti su bili prisiljeni koristiti kanabis.
Samo deset država na kraju je uspostavilo programe u kojima se kakabis koristio kao lijek. Među njima je prvi najuspješniji bio New Mexico, uglavnom zahvaljujući naporima mlade Lynn Pierson, koja je bolovala od raka. Godine 1978. državno zakonodavstvo donijelo je zakon koji omogućava liječnicima da propišu Marihuanu pacijentima koji pate od mučnine i povraćanja uzrokovanih kemoterapijom. Taj je zakon kasnije promijenjen kako bi se uskladio sa saveznim odredbama o primjeni novih lijekova (IND) koje su zahtijevale istraživački program. Odmah se razvilo značajno trenje između FDA i odgovornih ljudi u programu New Mexika. FDA je zahtijevala studije s placeboima (neaktivnim supstancama) kao kontrolom; liječnici u programu New Meksika željeli su pružiti njegu bolesnim ljudima. FDA je željela napredovati polako; stavovi liječnika odražavali su hitnost potreba njihovih pacijenata. Napokon je došlo do kompromisa: pacijenti će nasumično biti stavljeni na tretman cigaretama Marihuane ili kapsulama sinetičkog THC-a. Međutim, neprestana odgađanja ukazala su služvenicima u New Meksiku da FDA nije iskrena u svojim namjerama i napetosti su počele rasti. U jednom trenutku državni su službenici razmatrali čak i mogućnost korištenja konfiscirane Marihuane, te su upitali načelnika State Highway patrole bi li im je mogao nabaviti.
U augustu 1978., Lynn Pierson, koja je poduzela herojske napore da se uspostavi milosrdni program, umrla je od raka, nikad ne primivši legalnu Marihuanu. Sada je FDA odobrila IND New Meksiku, no, opozvala je odobrenje nekoliko tjedana poslije, kada se bijes koji je okruživao Piersoninu smrt stišao. Tada su službenici New Meksika razmišljali o održavanju konferencije za tisak kako bi optužili savezne službenike za „neetičko i nemoralno ponašanje“. Napokon je program odobren, u novembru 1978.; pošiljke Marihuane bile su obećane za mjesec dana, ali nisu bile isporučene dva mjeseca.
Zamisao o nasumičnosti programa uskoro je pala u vodu. Pacijenti su među sobom raspravljali o relativno dobrim stranama dva tipa liječenja i mijenjali se međusobno kada bi to željeli; to im je ujedno davalo i osjećaj kontrole nad njegom koju su primali. Međutim, mnogi su pacijenti vjerovali, usprkos demantima NIDA-e (National Institute of Drug Abuse) Nacionalnog instituta za zlouporabu droge, institucije koja uzgaja i organizira njezino motanje u cigarete i distribuciju, da cigarete koje su primali nisu bile dovoljno jake. Država nikada nije provela neovisno ispitivanje. Neki su pacijenti napustili program kako bi kupovali kanabis na ulici za koji su osjećali da je bolji od vladine Marihuane i od sintetičkog THC-a.
Od 1978. do 1986., u New Meksiku je oko 250 oboljelih od raka primalo Marihuanu ili THC ukoliko konvencionalnim lijekovima ne bi uspjeli suzbiti mučninu i povraćanje. Za te pacijente bili su djelotvorni i Marihuana i sintetički THC, no Marihuana je bila bolja. Više od 90% ih je izvijestilo o značajnom ili potpunom oporavku od mučnina i povraćanja. U cijelom programu prijavljena su samo tri slučaja negativnih djelovanja – tjeskobnih reakcija koje su se lako rješavale običnim ohrabrivanjem.
Uspješni programi u drugim državama nalikovali su na ovaj u New Meksiku. Znalo se da je istraživanje samo maska; cilj je bio olakšati patnje. Iako se rezultati nisu poklapali s metodološkim standardima za nadzirana klinička istraživanja, oni su ipak potvrdili efikasnost kanabisa i prednost pušenja Marihuane nad oralnim THC-om. Uzgred, niti jedan program nije izvijestio da je bilo problema sa zlouporabom ili rekreativnim korištenjem THC-a ili Marihuane.
Izvještaj Ministarstva zdravlja države New York o terapijskoj uporabi kanabisa postavio je pitanje zašto se više pacijenata i liječnika nije uključilo u njujorški program. Zaključio je da postoji nekoliko razloga. Kao prvo, liječnici su bili skeptični zbog svoje ograničene prakse i iskustva. Kao drugo, birokratske prepreke su bile goleme. Kao što izvještaj kaže: „...bolnički farmaceuti i administratori žale se na papirologiju i procedure. Liječnici se žale na naporno podnošenje izvještaja i zahtjeva za primjenu. Barem šesnaest liječnika se raspitivalo o dostupnosti Marihuane, ali se nisu uključili u program jer su predvidjeli veliku količinu birokratskih procedura.“ Treća mogućnost bila je da su mnogi pacijenti i liječnici shvatili da je lakše dobiti kvalitetnu Marihuanu na ulici.

Otprilike u isto vrijeme kada su se uvodili državni programi, povećana potražnja prisilila je FDA da uspostavi IND za individualni tretman (poznatiji kao IND za milosrdnu uporabu ili Milosrdni IND), koji je omogućavao individualnim liječnicima čiji su pacijenti trebali Marihuanu, da im je daju. Proces podnošenja zahtjeva nije bio lak, jer je bio zamišljen u potpuno drugačiju svrhu – natjerati farmaceutske kompanije da budu sigurne u bezopasnost novih lijekova. Prvo bi pacijent kojem treba kanabis morao uvjeriti svog liječnika da podnese zahtjev za IND u FDA. Tada bi liječnik morao ispuniti poseban formular za DEA-u u vezi s lijekom prve kategorije. Ako bi zahtjev prošao u obje službe, tada bi liječnik morao ispuniti posebne formulare za naručivanje Marihuane u Sjedinjenim Državam – odakle ju je slala u Sjevernu Carolinu, gdje bi ju motali u cigarete koje su trebale imati istu snagu kao i ulična Marihuana (2% THC-a). Nakon toga bi NIDA otpremala Marihuanu u određenu ljekarnu koja bi morala pristati na stroge DEA-ine odredbe o osiguranju te droge.

Proces rješavanja zahtjeva trajao je četiri do osam mjeseci. I FDA i DEA-u je neprestano trebao podsjećati i rijetko bi reagirale u vremenskom razdoblju određenom zakonom. Prema Savezu za treapiju kanabisom, koji je pomagao mnogim pacijentima i liječnicima tijekom takvih procesa, vladine službe kao da su rutinski gubile neke od formulara, pa bi ih liječnik morao ponovo podnositi, ponekad i više puta. Shvatljivo je da se većina liječnika tijekom takvih procesa, vladine službe kao da su rutinski gubile neke od formulara, pa bi ih liječnik morao ponovno podnositi, ponekad i više puta. Shvatljivo je da se većina liječnika nije željela uplitati u tu papirologiju, osobito zato što ih je mnogo vjerovalo da je s propisivanjem kanabisa povezana i profesionalna sramota.
1976. godine Robert Randall postao je prvi pacijent koji je primio Milosrdni IND (pravni način da se učini iznimka u zabrani uporabe Marihuane, te da se ona legalno odobri bolesnim ljudima koji dokazano ne mogu bez nje) za iporabu Marihuane. U idućih trinaest godina vlada je nevoljko odobrila još šest. Tada su, 1989. godine, FDA preplavili zahtjevi ljudi oboljelih od AIDS-a. Sluičaj koji je privukao pozornost na apsurdne i zastrašujuće posljedice medicinske zabrane Marihuane bio je napad vlade na Kennetha i Barbru Jenks, floridski par u svojim dvadesetim godinama života koji je dobio AIDS preko transfuzije krvi dane suprugu hemofiličaru. Oboje su patili od mučnine i povraćanja i gubitka apetita uzrokovanih AIDS-om ili AZT-om (jedan od lijekova koji se daju oboljelima od AIDSA); njihov se liječnik bojao da će Barbra umrijeti od gladi prije nego je dokrajči bolest. Početkom 1989. godine, Jenksovi su doznali za Marihuanu u grupi osnovanoj za podršku ljudima oboljelih od AIDS-a. Počeli su je pušiti i godinu dana su vodili normalne živote. Osjećali su se bolje, vratili izgubljenu težinu i bili su u stanju biti izvan bolnice; Kenneth Jenks uspio je čak i zadržati svoj posao punim radnim vremenom.

Tada ih je netko prijavio. Dana 29. marta 1990., deset naoružanih pripadnika Odjela za narkotike razvalilo je vrata njihova doma u kamp kućici, prislonilo pištolj na glavu Barbre Jenks i dočepalo se dokaza o zločinu – dvije malene biljke Marihuane koju su uzgajali jer si nisu mogli priuštiti plaćanje ulične cijene droge. Uzgajanje Marihuane u Floridi je krivično djelo; Jenksovi su se suočili s pet godina zatvora . Na svom suđenju, u julu, imali su obranu utemeljenu na medicinskoj nuždi, koja rijetko kada uspijeva. Sudac je odbio obranu i osudio Jenksove, mada je odredio skraćenu kaznu. Viši je sud kasnije promijenio osudu i obrana osnovana na medicinskoj nuždi bila je prihvaćena.
Slučaj je popraćen javnim publicitetom pa su Jenksovi uspjeli dobiti Milosrdni IND. Sada se FDA našla preplavljena novim zahtjevima oboljelih od AIDS-a. Broj postojećih Milosrdnih IND-a porastao je s pet do trideset i četiri u godini dana. Početkom juna 1991., zamjenik direktora Državne službe za kontrolu dorga, Herbert D. Kleber, uvjeravao je televizijsku publiku diljem nacije da će svakome tko ima medicinsku potrebu za Marihuanom biti omogućeno da dobije Milosrdni IND. Međutim, nekoliko tjedana kasnije, James O. Mason, načelnik Službe javnoga zdrravlja objavio je da će se taj program ukinuti zato što šteti suprotstavljanju Bushove uprave uporabi ilegalnih droga. „Ukoliko ljudi primjete da Služba javnog zdravlja ide uokolo i dijeli ljudima Marihuanu, tada će pomisliti da ta stvar i ne može biti tako loša.“ rekao je Mason. „To bi davalo loš signal. Ne smeta mi da se to čini ako ne postoji niti jedan drugi način da se tim ljudima pomogne..

Ali, ne postoji niti mrvica dokaza da pušenje Marihuane pomaže ljudima s AIDS-om“. 1972. godine, posebna komisija strucnjaka koju je sazvao predsjednik Nixon podnijela mu je izvještaj (tzv. Shafer report) prema kojem umjereno uživanje Marihuane ne predstavlja ozbiljnu prijetnju zdravlju, jer ne ostavlja štetne posljedice na zdravom organizmu i ne dovodi do fizicke ovisnosti. Isto tako, Nixonova se komisija izjasnila protiv kažnjavanja osoba koje puše ili posjeduju Marihuanu, ali odbacuje bilo koji prijedlog za legalizaciju proizvodnje kanabisa. Iste godine, u Kanadi, komisija analogna onoj u Americi dolazi do slicnih zakljucaka. Zakljuceno je da se pitanje Marihuane završi parcijalnom prohibicijom. Od pocetka sedamdesetih godina, javno mišljenje pocinje zastupati stavove za legalizaciju Marihuane, sve masovnije. Medutim, i dalje postoji suprotno stajalište, iako ne tako izraženo kao u tridesetim i cetrdesetim godinama. Najviše takvih glasova culo se na zasjedanju jedne potkomisije americkog Senata, održanom u proljece 1974. godine. 1979. godine, povecao se broj konzumenata Marihuane i u Japanu, nakon što se saznalo da je na aerodromu u Tokiju uhapšen Paul McCartney, clan Beatlesa. Mladi su na taj nacin demonstrirali u korist Paula. S kraja sedamdesetih godina u SR Njemackoj, Marihuanu je pušilo ili probalo 30% srednjoškolaca. 1970. godine, provedena je i anketa u kojoj se 34% psihijatara slaže za daljnju kontroliranu prodaju kanabisa, a cak 71% sociologa i psihologa.

Kao rezultat opce atmosfere i realne situacije oko Marihuane, neke države SAD-a samostalno ublažavaju postojece zakone o Marihuani. Aljaska 1975. godine proglašava neustavnim svako miješanje vlasti u privatnu uporabu Marihuane. Slijede je mnoge države SAD-a, gdje se iducih godina javno pušenje Marihuane tretira kao prekršaj kažnjiv globom. Pocetkom osamdesetih godina, dolaskom na vlast Ronalda Reagana, pooštrava se stav prema uporabi Marihuane. Politiku u odnosu sa Marihuanom provodi Carlton Turner, predsjednikov pomocnik za pitanja o narkoticima, koji inace s nekoliko svojih radova o kanabisu suraduje u zagrebackom casopisu Acta pharmaceutica jugoslavica. U SAD-u se revidiraju liberalniji odnosi koji su prevladali u sedamdesetim godinama. Smatra se da se u oslobodenju Marihuane išlo predaleko. Pocetkom 1988. godine, vlasti u SAD-u jako pooštravaju mjere i nastoje suzbiti promet Marihuanom rigoroznim kaznama. Pozitivan nalaz kanabinoida kod sve ucestalijih obaveznih pregleda urina znaci za mnoge gubitak zaposlenja. Pooštrena kontrola na granicama smanjuje uvoz Marihuane u SAD, ali istovremeno stimulira uzgajivace konoplje unutar zemlje. Politici americkoj vlasti prema drogi suprotstavlja se vec spomenuta organizacija NORML. Reaganovu administraciju predstavnici NORML-a okrivljuju za cinjenicu da se godišnjim krijumcarenjem 12 000 tona Marihuane iz Latinske Amerike u SAD uvozi svakojako smece, prljavština, bakterije i paraziti. S druge strane, legalnim i kontroliranim domacim uzgojem konoplje, država bi, po njihovoj procjeni, godišnje zaradila 3 do 6 milijardi dolara na ime poreza i taksa. Vlasti još od 1981. godine pokušavaju zemlju zasijanu konopljom sistematski zasipati pesticidima, posebno parakvatom, no, nailaze na otpor nekih strucnjaka koji upozoravaju na zdravstveni rizik pušenja Marihuane zagadene parakvatom.

Nakon što je devet mjeseci držala program „pod razmatranjem“, Služba javnog zdravlja ukinula ga je u martu 1992. Dvadeset osam pacijenata čiji su zahtjevi već bili odobreni, bilo je uskraćeno za obećanu Marihuanu. Trinaest pacijenata koji su već primali Marihuanu dobili su odobrenje da je nastave primati. 1996. godine, ta je brojka spala na osam. Nakon više od dvadeset godina, tijekom kojih se stotine ljudi probijalo kroz državna zakonodavstva, savezne sudove i upravne službe kako bi postigli da Marihuana bude dostupna ljudima koji pate, ovih osam ljudi jedini su za koje ona više nije zabranjeni lijek.